Martina Mlinarević trenutno najpoznatija bosanskohercegovačka književnica i kolumnistica pronašla je svoj Huzur. Izgubila je bebu, rastavila se, dobila rak. Okrenula se književnosti i napisala knjigu - jednu, drugu, treću i pronašla ljubav. Britka, inteligentna, duhovita, atraktivna. Savršena u svom nesavršenstvu od smijeha do suza je dirnula standardno flegmatičnu pulsku publiku na predstavljanu svoje posljednje knjige "Huzur" u pulskoj Gradskoj knjižnici

Huzur predstavlja mir u svim dimenzijama ljudskog života. Huzrlu insan je ispunjen čovjek, spokojan, emotivno i tjelesno zdrav. Onaj koji je spoznao da materijalno nije odrednica vrijednosti, koji je pronikao u srž duhovnosti, zavolio sebe, svoje unutarnje ja i stvorio apsolutnu ravnotežu u svom mikrosvijetu.

Huzur kao ravnoteža duše, osjećaja, ravnoteža želja i stvarnosti, mašte i realnosti. Huzur kao iskonska sreća, jer čovjek može biti miran iako je sretan, ali ne može biti sretan ako nije miran. Huzur, zen, nirvana… kakogod bilo. Princip je isti. Iako je život nije mazio, Martina Mlinarević trenutno najpoznatija bosanskohercegovačka književnica i kolumnistica pronašla je svoj Huzur. Izgubila je bebu, rastavila se, dobila rak. Okrenula se književnosti i napisala knjigu - jednu, drugu, treću i pronašla ljubav. Britka, inteligentna, duhovita, atraktivna. Savršena u svom nesavršenstvu od smijeha do suza je dirnula standardno flegmatičnu pulsku publiku na predstavljanu svoje posljednje knjige "Huzur" u pulskoj Gradskoj knjižnici.

Emotivni i tjelesni ožiljci

Knjiga je svojevrsni prikaz osobne drame žene koja nadilazeći svoje najdublje strahove ulazi u borbu za vlastiti život s izuzetno agresivnim karcinom dojke. Ona je žena zmaj. Ne, ona je feniks. Diže se iz pepela. I ne samo sebe, već i druge. Svojim pričama, objavama na facebooku diže druge iz pepela. Bolne su to priče, ali to je ona bol koju imaš kada u sebi imaš taj bosanski, ili hercegovački patos. To je kao neki balkanski saudade, ta melankolija, ta suptilna težina svakodnevice, taj žulj života, taj karmički ožiljak. Njezine su priče bolne, a opet pune katarzične poetike. Progovara o onome što ne znamo izreći, o nijansama nesigurne svakodnevice i o ponorima duše.

Ne iznenađuje što njezinu Facebook stranicu prati preko 100.000 ljudi. Knjige su prevedene na bezbroj jezika. Snimit će se i film. Ona to zaslužuje. Ona pomiče granice. Prvo vlastite, a onda društvene. Vlastite na svakodnevnoj razini, koje pomiče svatko tko se ikad suočio sa smrtonosnom bolešću, jer je to jedini način za preživljavanje. Time spašava sebe. Društvene, tako što beskompromisno progovara o politici, svijetu oko sebe, ali i svom unutarnjem svijetu. Time pak spašava ostale. Ogolila se do srži. Ne srami se svojih ožiljaka, emotivnih i tjelesnih i izmućenog tijela koje je pred Novu godine hrabro pokazala svijetu kada je za naslovnicu bosanske Gracije pozirala naga do struka kao Osoba godine. Razlog tome je njena borba za život, njezina borba protiv raka dojke. Napravljen joj je zahvat mastektomije, a teška bolest, koja je mnogim ženama i dalje tabu tema te najveći životni strah, njoj je sve osim toga. Cinizmom i humorom uspjela je detabuizirati temu malignih karcinoma dojke i ohrabriti žene u regiji u suočavanju s opakom bolesti, te senzibilizirati širu javnost za brigu o zdravlju žena.

Ne čudi stoga, što ju je povodom Dana žena, Europska unija izabrala za jednu od nekoliko inspirativnih žena za svoju globalnu kampanju "Inspired by her". Ratnica, a ne patnica, to je ona. Nevjerojatna je lakoća s kojom progovara o težini, ali i ljepoti života poput rođenja kćerke Une. Voli život. Voli i Istru.

"Ovo je slobodan teritorij. Živite negdje gdje se poštuje sloboda čovjeka", oduševljeno je prokomentirala Istru i povukla paralelu sa životom u Hercegovini. "Živjeti u Širokom Brijegu i pisati za Index najveći je adrenalin koji možeš imati", šalila se na promociji knjige. Politikom se ne želi baviti. Previše je uzme i loše djeluje na nju. No, možda se bude bavila na neki način, kao veleposlanica Bosne i Hercegovine u Češkoj što su joj nedavno ponudili, a ona još nije donijela odluku. Bolest ju je naučila što želi i što ne želi. Ustvrdila je da je istovremeno tragično i, ali i da se osjeća "blagoslovljeno" što je dobila "karcinom" jer je nakon saznanja dijagnoze podijelila na: "život prije" i "život poslije".

U "životu prije" je bila politika, novinarstvo, propali brak. Ispričala je da je prvo što je pročitala u doktorovom uredu kad je oboljela da se u kineskoj medicini rak dojke zove rak tuge i melankolije.

"Ljudi žive u masu lažnih odnosa. Strašan je broj ljudi koji prikazuju bajku za javnost, boje se koraka koji bi ih učinili sretnijima i slobodnijima. Sve zbog okoline, obitelji, našeg primitivnog razmišljanja i sredine koja čovjeka stalno lupa po glavi. Šuti i trpi na svakom nivou, to je problem u našem društvu", kaže spisateljica. Priznaje da je i sama tako znala živjeti. Papire za razvod od supruga je predala na dan kad je doznala tešku dijagnozu. Otkriven joj je karcinom dojke. Kaže kako se i danas upita - zašto ja. "To pitanje dolazi u mahovima, ali ne želim pasti pod utjecaj bolesti. Prof. Eduard Vrdoljak u Splitu rekao mi je da zna s vrata hoće li se pacijent izvući ili neće, ovisno o tome kako je prihvatio bolest. Ta mi je rečenica odzvanjala cijelo vrijeme liječenja i stalno pokušavam sebe držati iznad dijagnoze, rekla je, među ostalim, Mlinarević.

Nakon toga je uslijedio život poslije. U tom životu je borba, kćerka Una, književnost, jedan Goran i Huzur.

"Svi koji su u jednom trenutku bili suočeni sa sličnom dijagnozom znaju da čovjek poslije toga više nikada nije isti. I nije to onaj self-help trash o iskorištavanju svakog dana kao da je posljednji, nisu to tričarije, nego zaista se sve iz srži izmijeni. Svijet kakvog ste znali dotada i vi osobno kakvi ste bili.

Nekoliko puta sam ponovila da nije meni trebala bolest da shvatim neke životne istine, da je ne smatram nikakvim blagoslovom, da ne vjerujem u idiotizme poput onih da patnja ojačava i slično, ali da je sve drugačije nakon što vam liječnici saspu dijagnozu u čelo - zaista jeste. Najprije jer ste suočeni s golom borbom za vlastiti život, i ma koliko da je ljudi oko vas, borite se sami u ringu, i niste ni svjesni koliko toga možete podnijeti dok ne krene taj pakao. Zatim donosite važne odluke. Najvažnije. Želite li živjeti i hoćete li dati sve od sebe? Zatim se oslobađate straha i gledate sebe posve izvan sebe, u polusnu. Odluka da želite živjeti nadjača svaku drugu glupost kojom ste se ikad ranije opterećivali. Sve postane nevažno i na mizernoj mrvici atoma, naspram fokusa kojeg ste si zadali - zgaziti rak prije nego što on zgazi vas, priča Martina i nastavlja.

"Maksimalno život proživljavam koliko mogu, smrt za mene više nije apstraktan pojam, ne bojim se smrti u nijednom segmentu. Iako je ova godina bila zdravstveno teška, privatno nikad nije bila ispunjenija. Ova godina bila je jedna od najljepših, ne jedna, nego najljepša godina u mom životu", rekla je okupljenima i nadodala.

"Nemam više vremena da gledam koliko imam vremena", kaže žena koja je u godinu dana imala četiri operacije i koja je odlučila živjeti život punim plućima. A kroz humor i cinizam uspjela je detabuizirati temu o karcinomu dojke. Izrazito hrabra, postala je primjer i motivacija mnogima oboljelim od te opake bolesti.

Rak napravi podjelu između ljudi

"Koliko god imaš loših stvari, toliko je i tih pozitivnih. Rak napravi podjelu između go*ana i sjajnih ljudi", pojasnila je Mlinarević. I još nešto kaže "Rak me naučio da nije sebično staviti sebe na prvo mjesto. Ako ste vi dobro, bit će i drugi dobro", zaključuje i poručuje: "Izabrala sam život kad mi je smrt disala za vratom. Ljubav kad su svi pljuvali moje korake tražeći da je se odreknem. Izabrala sam slobodu od nametnutih očekivanja, slobodu od onoga "šta će narod reći". Izabrala sam sebe i prestanite misliti da je to sebično. Sve naše bolesti i sranja dešavaju se jer zaboravimo sebe u nastojanju da se pobrinemo da svi drugi budu dobro. Izaberite sebe, volite sebe, ostvarite svoje snove. Najveće nešto što me bolest naučila jeste da nisam nezamjenjiva. Da život teče i kad me nema, i kad sam u bolnici. Da će svi preživjeti, da će Una biti dobro i da svijet neće prestati funkcionirati samo zato jer mene nema. I zato je najvažnije da me ima - sebi", poručila je.

Knjiga je bila poput nekog ispušnog ventila o borbi s bolesti. Pisana je kronološki, a vremenom je shvaćala koliko je jake reakcije izazivalo njezino pisanje. Kaže da ni jedna knjiga nije prošla lekturu i da nikome ne daje da je pročita. Zapisi su podijeljeni u dva dijela, prvi je dio posvećen njezinom partneru Goranu koji je, ispričala je, s njom prošao kroz cijelu "epopeju" bolnice, a drugi dio je posvetila kćeri Uni. I u životnoj drami, otkrila nam je happy end, odnosno vezu s Goranom, koji je bio i na promociji u Puli. A veza je doista filmska, koja bi mogla biti predložak za neki primjerice film Alejandra Inarritua.

"Prije nekoliko godina na koricama svoje prve knjige odlučila sam kao recenziju umjesto suhoparne kritike, staviti dvadesetak komentara mojih čitatelja, onako nasumice, koji su mi bili zanimljivi. Izabrala sam dvadesetak imena i oni su završili na naslovnici knjige "Neprocjenjivo". Jedan od njih je bio i Goranov, osobe koju nikad ranije nisam poznavala. Nekoliko godina kasnije, Goranova prijateljica je napisala u moj inbox na FB da mu je rođendan i da bi voljela da mu čestitam baš ja, jer me rado čita i to će ga kao obradovati. U tom trenu sam rekla, evo vidiš, postala si ko prava Severina, život ima smisla! (smijeh) Razlog zašto sam napisala par riječi čovjeku kojeg nikad ranije nisam upoznala bila je činjenica da mi je njegova prijateljica rekla i podatak da mu se na rođendan dogodilo nešto jako tužno, tako da nikada ne proslavlja taj dan. Ispisala sam ta slova nemušte čestitke iz dna sebe, dobio ih je, čula sam i da je zanijemio i silno se obradovao odgovorivši mi s par nemuštih riječi. I nikad se nismo više čuli. Ali kao u onoj priči Jergovićevoj, "znali su jedno za drugo više nego za išta na ovom svijetu…" No, imali smo svoje živote, gradove, svjetove. Sve se promijenilo s mojom bolesti kad smo se iznova čuli nakon toliko godina. Tog 5. rujna 2017., kad sam na svojoj stranici objavila da bolujem od raka, primila sam preko pet tisuća poruka u par sati. Iz nekog razloga samo sam njegovu screenshotala i ponijela je sa sobom u bolnicu, na svoju prvu operaciju. Kad sam se vratila iz Zagreba, nakon mjesec i pol sam mu odgovorila. Tada sam prvi put saznala da mu je od karcinoma dojke preminula majka. Baš na njegov rođendan, i zato nikada ne proslavlja taj dan. Svejedno je želio ući u ovu priču sa mnom. Ponijeti sve na svojim leđima. A ništa što nam se otada dešavalo nije bilo lako ni jednostavno. Naši najbliži prijatelji znaju da smo tri pakla prehodali na nogama u zadnjih godinu dana, ali smo vjerovali za što se borimo. Zapravo, često sam ja njega na početku pokušavala odgurnuti, govoreći mu da mu treba da sve to iznova prolazi, govoreći mu da može biti s bilo kim na svijetu i što će mu pobogu netko bez sise?! Sjećam se te večeri, sjedili smo pod olujom, kad je krenuo da skida svoju majicu. Gledala sam netremice šta ovaj sad radi, i u tom trenutku je rekao rečenicu od koje ljepšu ja nikad nisam znala napisati, iako znam sva slova ovog svijeta. Rekao je:

Ti meni daš svoje ožiljke, ja tebi moje

"Ti meni daš svoje ožiljke, ja tebi moje." Naime, tek kad je skinuo majicu vidjela sam. Goran je kao petogodišnji dječak preživio opekotine najtežeg stupnja kad je u igri upao u kazan u kojem se prokuhavala voda. Osamdeset posto tijela mu je spaljeno, bio je svojevrsno čudo od djeteta kasnih sedamdesetih u Jugoslaviji. Prošao je nevjerojatan život i smatram da smo točno jedno drugome poslani u pravo vrijeme, iako je po svemu to bilo najgore vrijeme ikada. Prošli smo i dvije njegove nove operacije, tako da nam je super score otkad smo zajedno - pet operacija, zračenja, terapije, previjanja. Ruka me njegova spasila kako sam i napisala u posveti knjige. Ljubav je to koja porazi sve loše. Moj smisao i snaga. Moje drugo plućno krilo. I to nije bljutava romantika, to je čista istina, ispričala je Mlinarević publici u kojoj nitko nije mogao suspregnuti suze. Kada je na kraju pitala ima li tko kakvo pitanje, u standardno pulsko sramežljivoj publici javio se jedini muškarac koji je prisustvovao promociji. Pročitao joj pjesmu i poklonio joj s brojem telefona. Zauzeta je. Pronašla je svoj huzur. Kupila sam knjigu jer osim što je iznimno štivo, prodajom knjige u potpunosti financira svoje liječenje koje plaća sama. Potpisala se i napisala da pronađem svoj Huzur. Potrudit ću se.

Naslovnica s ožiljkom za Unin nematerijalni imetak od majke i jer sam sebi lijepa ovako

Martina Mlinarević krajem godine je pristala pozirati za naslovnicu časopisa Gracija, na kojoj se doslovno ogolila i pokazala kako izgleda poslije teške operacije. Ono što je napisala uz fotografiju prenosimo u cijelosti.

"Ova naslovnica jer smo bombardirani savršenstvima bez mane na svakom koraku, jer živimo u fotošopiranim životima, jer nam djeca odrastaju u izvrnutom sustavu vrijednosti gdje su "guzice i sise" starleta i turbofolkerki samo ono što se pika, živimo u pomračenoj Kardašijanizaciji uma, provučeni kroz "deset voda" instagram filtera. Gledam majke kako objavljuju fotografije svoje djece kojima povećavaju usne i oči, stavljaju maskare filterima i mijenjaju boju zjenica, gledam majke koje kasnije to financiraju i plaćaju zaista stvarne operacije jer djeca rastu potpuno posrnulih samopouzdanja, uvjerena da su netko drugi, posve nesposobni da prihvate sebe kakvi jesu, u svijetu kakav od njih traži da postanu.

Gledam djevojke koje se grče u ogledalima da zauzmu pozu koja isturava guzicu u potrebni položaj, više odrade čučnjeva nego listanja knjiga, jer odavno je ono u glavi prestalo biti važno da bude najrazvijeniji ljudski organ. U takvom svijetu željela sam pokazati - evo, imam 35 godina i ostala sam bez dojke. Iz čista mira, sasvim zdrava, bez najave, dobila sam dijagnozu karcinoma i izgubila dojku. I šta sam sad ja u tom svijetu? Žlibina, kako volim karakterizirati umnu zaostalost palanke i licemjerstvo mahale, pobrinula se da i to saznam - kod nas takve žene zovu nakazama. U redu, evo ja sam nakaza i kao takva ti pokazujem da to sutra možeš biti ti.

Hoćeš li se znati iznijeti s tim? Hoćeš li imati nekog da ti pruži ruku i pokaže da vrijediš i sise bez? Hoće li postojati tvoji instagram i fejzbuk nalozi iako ne možeš više dekolte na izvolte izbaciti? Hoćeš li znati kako dalje kao žena bez onog što te ženom čini? Bez kose, dojke, menstruacije? Jer sve se to može dogoditi odjednom.

I zato sam pristala. I to baš za novogodišnji broj kad se sumiraju najveći uspjesi u sve šljokičastim toaletama. Preživjela sam i to je moj najveći uspjeh. Slavimo budalaštne, a ljudi, neznani heroji svaki dan preživljavaju svoje najteže bitke. Bez maski i filtera, uspravno.

Zato ove fotografije i zato ova naslovnica. Otvoreno do srži. Pregledaj se, da to ne budeš sutra ti. Nemoj kupiti torbicu nego zakaži pregled. Naslovnica i iz naših licemjernosti, tabua, činjenice da karcinom još zovemo "onim najgorim", da za oboljele odmah tražimo grobno mjesto i križamo ih u glavi, guramo na margine, za neupućenost i neobrazovanost naših ljudi kad su u pitanju bilo kakve bolesti, za razbijanje predrasuda.

Naslovnica s ožiljkom za Unin nematerijalni imetak od majke i jer sam sebi lijepa ovako. Ništa mi od mene karcinom nije uzeo, iako fizički naizgled jeste. Naprotiv, samo me nadogradio. Prije sam bila samo tvrdoglavi moron. Sad sam jak ko beton tvrdoglavi moron.

Bivša politička novinarka britka stila

Diplomirala englesku književnost, a danas živi i radi u Širokom Brijegu. Kao učenica, a potom i studentica bila je glavna urednica srednjoškolskih i studentskih novina u Mostaru. Radila kao dopisnik za Dnevni List. Poznata je po izuzetno britkom stilu, a veliku popularnost stječe kao kolumnistica vodećih internet portala na Balkanu (Poskok.info, Index.hr, Buka), baveći se kontroverznim društveno-političkim temama najuže vezanim za Hercegovinu radi čega je nemali broj puta bila izložena pritiscima.

Godine 2013. se povlači iz aktivnog komentiranja političke zbilje i objavljuje knjigu "Neprocjenjivo", koja je za kratko vrijeme postala bestseller u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Iste godine kao jedina žena iz Bosne i Hercegovine bila je nominirana za najbolje novoobjavljeno poetsko djelo na bosanskom, crnogorskom, hrvatskom ili srpskom jeziku "Slovo Makovo/Mak Dizdar", nagradu koju dodjeljuje Grad Sarajevo u suradnji sa Fondacijom Mak Dizdar, Udruženjem pisaca BiH te PEN Centrom BiH. Za FaceTV osmišljava koncept dijaloške emisije "Dvije škole pod jednim krovom" koja je kroz 20 epizoda ugostila gotovo sve srednje škole s područja Bosne i Hercegovine, u debatama na aktualne i goruće teme u društvu i politici. Godine 2016. u organizaciji State Departmenta boravi mjesec dana na studijskom putovanju po Americi za pisce i bloggere iz cijelog svijeta. travnju 2017. godine iz tiska joj izlazi nova knjiga pod nazivom Ljetos i drugi ledovi, te Huzur u 2018. godini.

Iako više ne objavljuje u medijima, Martina Mlinarević aktivno piše na svojoj Facebook stranici.

Povezane vijesti

• Knjiga koje povezuje dvije regije
• Život je sačinjen od "Kapi radosti"
• Predstavljena knjiga "Novi testament" tiskana u Urachu 1562. i 1563.