Svjedočimo krizi globalnih razmjera koja nam svakodnevno mijenja život, i to stvara veliku nesigurnost, a emocionalna sigurnost je nakon fizičke druga po redu potreba u našem životu. Kriza je stanje u kojem stara rješenja više ne vrijede i to je veća što je otpor promjeni bio veći. U svijetu u kojem su lažni kriteriji, kao prioriteti poput novca i profita, nadjačali istinske ljudske potrebe većine ljudi, u kojem milijarda ljudi gladuje dok se hrana radi profita baca u more, sve je vrištalo za promjenom.

Stoga niti jedna kriza nije slučajna, kako globalno tako i individualno. Promjena društva kreće od promjene pojedinca, a kriza je najjači alat za osobni razvoj. Ona uvijek donosi nova i bolja rješenja, ali dok smo u krizi mi to zaboravljamo i s otporom promjeni je povećavamo.

Kriza predstavlja stres jer nas tjera na promjenu. Novo i nepoznato često doživljavamo kao stres zbog nemogućnosti kontrole života. To vidimo i kod pozitivne promjene, primjerice kad idemo na odmor, a bojimo se vožnje autom, avionom. Ljudi se razlikuju prema reakcijama na stres. U ovoj krizi u našoj zemlji prema nekim istraživanjima otprilike tridesetak posto ljudi reagira psihičkim poremećajima, od tjeskobe do jakih strahova, depresijom, poremećajima spavanja, otežanom komunikacijom itd. Kako će netko reagirati na stres ovisi o njegovoj genetskoj konstituciji i iskustvima u djetinjstvu, ali i kasnije. To će odrediti njegovu percepciju ili doživljavanje situacija koje zastrašuju. Drugim riječima, procjenu je li situacija ugrožavajuća ili, i pored toga što diže strahove, nova prilika. O doživljenom će ovisiti njegova reakcija na stres od nezdrave do zdrave.

Um u nekoliko milisekundi usporedi ulazne informacije pet osjetila s pohranjenim informacijama i donosi zaključak. Pohranjene informacije su u stvarnosti iskustva koja nisu mogla biti proživljena jer su za malo dijete bila suviše bolna, pa ih je dijete potisnulo. Pored negativnih emocija potisnut je i pogrešan zaključak malog djeteta koji se generalno mogu svesti na zaključak da će ga bol uništiti. Te informacije su u stvarnosti virusni program koji iskrivljava naše doživljavanje i truje našu biologiju. Stoga se i u odrasloj dobi, svjesno ili nesvjesno, bojimo boli i pokušavamo kontrolirati život. Ta kontrola se sastoji u očekivanjima kakav bi trebao biti naš život da bismo bili sretni, odnosno sigurni. Čim mi sami, drugi ljudi ili život nisu u skladu s onim što očekujemo, osjećamo se ugroženo. I tada pokušavamo mijenjati vanjske okolnosti ili druge ljude, negiramo svoje osjećaje, što ne funkcionira, pa se naša bespomoćnost još više pojačava. Stoga živimo stalno u prošlosti ili u budućnosti, pokušavajući predvidjeti život, a najmanje u sadašnjem trenutku u kojem bismo mogli realno sagledati ono što nam se događa i to riješiti. To onda rađa nezdrava psihička stanja i konflikte razne vrste.

Naročito se to vidi u lošoj obiteljskoj komunikaciji koja, umjesto da nam pomaže prebroditi primjerice socijalno distanciranje, samo je pogoršava. To će opet za posljedicu imati više rastava i psihičkih problema kod djece za koje su roditelji najjači primjer za njihovu sigurnost ili nesigurnost. Također se povećava i nasilje u obitelji te bi žrtve takvog nasilja trebale potražiti pomoć jer će se u protivnom nasilje povećavati. Žrtve pogrešno pokušavaju udobrovoljiti nasilnika ili opravdavati nasilje tražeći u sebi grešku, premda to samo povećava bijes nasilnika.

Ako nam se događa nešto nepovoljno, samo tako doživljeno ili realno, trebamo shvatiti da smo mi to u stanju riješiti pod uvjetom da se ne opiremo promjeni koju donosi kriza. To prvenstveno znači vratiti se u sadašnji trenutak i prepoznati ono čega se bojimo. Naime, naš mozak je pravi katastrofičar. Ono strašno što mozak zamišlja ne postoji u realnom životu jer kad se takva predviđanja i ostvare, ona nikad nisu toliko bolna da se ne mogu proživjeti i uvijek nešto naučimo iz njih. Mark Twain je rekao da se cijeli život bojao nečega što se nikada nije dogodilo. Ili Hitchcock, majstor straha, dobro je znao da ništa ne može biti strašnije od umišljaja, pa je uvijek ostavio gledateljevoj mašti da dovrši neki događaj, primjerice slika noža koji se spušta iza zastora tuša. Katastrofičari koji bujaju u stanjima krize uvaljuju ljudima strahove da bi se sami osjećali moćno.

Godine 2012. je čak devet milijuna internetskih stranica pisalo o smaku svijeta, a još smo uvijek ovdje. Isti je mehanizam krađe energije drugim ljudima i onaj koji ostvaruju oni koji šalju viruse u naša računala. Premda ne vide svoje žrtve, oni znaju da će se ljudi ljutiti zbog potrošene energije da osposobe svoja računala. Podići negativne osjećaje u drugima, od bijesa do strahova, daje osjećaj moći takvim ljudima, što je reakcija na njihov potisnuti osjećaj bespomoćnosti. Strahovima porobljuju druge ljude. Važno je ne nasjedati na tu poplavu katastrofičnih vijesti.

Istraživanja pokazuju da su loše vijesti puno zanimljivije ljudima od onih dobrih. Ljudi ne vjeruju u ljubav i dobro jer su u djetinjstvu prečesto bili prevareni. Često im se pod ljubavi prodavala ne-ljubav, pa je ljubav nakon riječi bog najviše zloupotrebljavana riječ! Često roditelji uvjetuju svoju ljubav poslušnošću djeteta, a ljubav nikada ne može biti uvjetna. Postoji stoga i uzrečica: “Glup i dobar su braća!“. Osobe koje su pretjerano ljubazne i uslužne to rade iz straha i to drugi osjećaju pa im ne vjeruju. U usporedi s tim „dobricama“ negativni se ljudi doživljavaju kao autentični, iskreni i jaki. A oni su samo toliko jaki koliko ih se drugi boje. Osim toga, budući da su negativni osjećaji u djetinjstvu bili sustavno zabranjivani pomoću rečenica: „Ne ljuti se, ne mrzi, ne zavidi“, oni bivaju potisnuti pa iz podsvijesti utječu na naše izbore. Djeci bi trebalo dopustiti sve njihove osjećaje, ali i naučiti ih kako da ih prožive tako da ne štete sebi ili drugima. Takva djeca su spremna za realni život koji sadrži i bol i radost, pa se neće nesvjesno braniti od boli i tako u stvarnosti ne živjeti. Ako potisnemo negativne osjećaje, tada smo potisnuli i pozitivne, pa su nam potrebni jaki podražaji, drama da bismo se osjećali živima. Takvi ljudi stalno stvaraju sukobe i probleme, to su oni koji za svako rješenje imaju nekoliko problema! Oni, da bi se osjećali dobro, trebaju ekstremne situacije poput jurnjave motorom 200 km na sat, i to u gradu. Drogiraju se adrenalinom i uznemiruju druge ljude da bi se oni osjećali dobro. Nasilnike i negativne ljude, vječne pesimiste, treba izbjegavati. Ljudi rado gledaju loše vijesti da bi se osjećali živima, a i da svoju nesvjesnu negativnost mogu projicirati u druge, ali to djeluje kao psihička droga nakon koje se osjećaju još lošije.

Kriza je uvijek bolna jer ruši stare obrane od boli i tjera nas da se susretnemo sami sa sobom. Da vidite koliko je to teško, pokušajte stati pred ogledalo pet minuta bez da si počnete tražiti greške i probajte osjetiti ljubav prema sebi. To treba vježbati jer to također znači i živjeti u sadašnjem trenutku. Jedino u sadašnjem trenutku možemo proživjeti sve one bolne osjećaje koje kriza u nama budi da bi se oni promijenili u pozitivne. To znači - ne ići u budućnost zamišljajući loše posljedice, ili se vraćati u prošlost okrivljavajući sebe ili druge zbog neke „pogrešne“ reakcije, nego osvijestiti i osjetiti sve svoje osjećaje koje treba tjelesno proživjeti, a misli provjeriti jesu li istinite, jer će to jedino dovesti do toga da se bolje osjećamo. Primjerice, proživljeni strah pretvara se u mir i jasnije sagledavanje nečega što nas uznemiruje. Ako se osjećamo loše zbog straha ili depresije, to stanje treba osjetiti u tijelu, a mozak zaposliti da promatra to stanje tijela te lagano disati. Pomaže i vizualizacija u kojoj zamišljamo kako sa svakim udahom u naše tijelo ulazi svjetlost i mir, a s izdahom izlazi tama.

Trebamo biti svjesni da vanjska situacije ili drugi ljudi samo „podižu“ one osjećaje koje smo kao dijete potisnuli i koji u sadašnjem trenutku iskrivljavaju naše doživljavanje. To znači da me ne ljute drugi ljudi, nego moja iznevjerena očekivanja. Pored toga, negativni osjećaji djeluju loše na našu biologiju koja ih je pohranila jer su bili previše bolni za malo dijete da ih proživi. Nitko i ništa ne može u nama pobuditi osjećaje koji već otprije nisu bili u nama. U tom smislu nas kriza pročišćuje i tako rastemo sve sposobniji da volimo sebe i u istoj mjeri i druge. Istina je da se na način na koji postupamo prema drugima odnosimo i prema sebi! Ne možemo kritizirati druge, suditi im, kažnjavati ih na razne načine, a da to isto nesvjesno ne radimo sebi. Pogrešan je zaključak djeteta kakvo smo bili da mora biti savršeno da bi bilo sigurno i voljeno. A to je u suprotnosti s činjenicom da svaki čovjek ima i tamu u sebi koja stvara krizu i koja nam pomaže spoznati ono dobro u nama. Nema savršenog čovjeka, nego se mi u svakom trenutku odlučujemo za dobro ili loše.

Valja prihvatiti ono što ne možemo mijenjati, jer inače ispada da pokušavamo promijeniti, primjerice, loše vrijeme ili izlazak Sunca na istoku. Zvuči doista neracionalno, ali mi to nesvjesno pokušavamo učiniti svaki puta kad želimo mijenjati druge ljude ili vanjsku situaciju na koju nemamo utjecaj. Vječne svađe s drugima su samo pokušaj da ih nasilno promijenimo protiv njihove volje. Ljudi pokušavaju mijenjati druge da ne bi morali mijenjati sebe tako da se suoče sa svojim strahovima. Mijenjati možemo samo sebe. Drugi nam rade ono što im mi iz raznih razloga dopuštamo, jer se bojimo nešto izgubiti. Ali, takva „kupoprodaja“ nije zdrav kompromis koji donosi suživot. To samo pojačava osjećaj nesreće. Prihvaćanje drugih kakvi jesu u ovom trenutku, ali i postavljanje zdravih granica, znači ljubav. Granice znače da jasno izrazimo kakvo ćemo ponašanje prema nama tolerirati, a kakvo nećemo i koje će biti posljedice ako ih drugi ne budu poštivali. Također je nespremnost za prihvaćanje promjene gubitak nekog odnosa. Zato ljudi ponekad žale cijeli život umjesto da ožaluju, što može potrajati i koju godinu, da bi se mogli vratiti u ispunjen život.

Gubitak posla može značiti više vremena koje možemo upotrijebiti da radimo ono za što prije nismo imali dovoljno vremena i što nas veseli. Kad smo u krizi, kad se loše osjećamo, mi tada zaboravimo što smo inače znali. Uvijek gubimo ono što sprečava naš rast, ma koliko to bilo bolno za nas. Također, zaboravljamo da sve prolazi, odnosno da je dinamika života vječna mijena, život su brda i doline. Kad smo u dolini, prihvaćamo terapijsku bol da bismo je izbacili iz organizma, a kad smo na brdu, onda uživamo u životu.

Ako ne prihvatimo promjenu života, gubitak nečega ili nekoga, bol će se pojačavati. Strahovi se povećaju s kontrolom života da bi izbjegli bol. Kad prihvatimo i odžalujemo gubitak, mijenja se i naša percepcija, čaša postaje polupuna i imamo mogućnost da je punimo. Nalazimo nove radosti u životu. Trebamo se brinuti o svojoj sreći koja nikada nije nauštrb dugih. Ići u šetnje, kuhati omiljenu hranu, komunicirati s drugima, pozitivnim osobama, ako ne možemo uživo, tada putem računala i telefona, gimnasticirati, igrati se sa svojom djecom, nabaviti ljubimca itd. Važno je odrediti što ćemo raditi tokom dana, strukturirati dan, jer to pomaže u osmišljavanju velikih i malih radosti koje unosimo u život. Također je važno spoznati i usredotočiti se na ono što imamo umjesto na ono što nemamo, jer nikada nećemo imati sve. Uživamo u onom što imamo, pozitivni osjećaji stvaraju dobro okruženje u životu.

Svijet se nepovratno mijenja i, ma koliko nas to plašilo, podsjetimo se da nam dolazi uvijek ono što možemo i trebamo da bismo rasli. To je prilika za transformaciju negativnih osjećaja i susret s istinskim dijelom sebe koji je pozitivan. Kriza pred nas postavlja izbor hoćemo li je odabrati kao izgovor da uđemo u ulogu žrtve, žaleći za nečim što smo izgubili, a što ne možemo promijeniti, i tako pojačavati bol, ili ćemo je proživjeti i tako rasti da bismo postali pobjednik. Na nama je odabir hoćemo li postati osoba koja uživa u životu, jer nas kriza prisiljava da rastemo. Kad bismo prihvatili i najmanju teškoću u životu, do velikih ne bi niti došlo. Ali da bismo to postigli moramo mijenjati sebe tako da prihvatimo bol kad je život normalno kreira. Kriza prolazi kad je postigla promjenu. Što se više ljudi bude mijenjalo, to ćemo imati zdravije društvo. Pozitivni učinci krize već se pokazuju. Primjerice, znanstvenici cijelog svijeta surađuju u mjeri koja je prije krize bila nezamisliva. Dakle, u krizi alat za promjenu su teškoće, a kriza uvijek znači kraj negativnog perioda u osobnom ili društvenom životu.

Jednoga je dana seljakov magarac upao u bunar. Životinja se satima tužno glasala dok je seljak razmišljao kako je izvući. Napokon je seljak zaključio da je magarac ionako star, a bunar je već prije namjeravao zatrpati jer je presušio. Dohvati lopatu i počne u bunar bacati zemlju. A magarac, nakon svake lopate zemlje što bi mu pala na leđa, stresao bi zemlju sa sebe i stao na nju. Tako se sve više uspinjao dok se najzad nije spasio.

Život nam na leđa često nabacuje razno smeće. Sve to treba znati stresti sa sebe i popeti se jednu stepenicu više.

Povezane vijesti

• Psihologinja: Mala medijska panika možda podigne svijest građana o važnosti higijenskih navika
• Vraćanje njemačkih turista kući moglo bi potrajati dva tjedna
• Sažetak: Broj zaraženih skočio na 206 , obustavlja se javni promet