Što se mog osobnog stvaralaštva tiče, tako mi je svejedno trenutno za stanje u kulturi i za gospodarsku krizu. Trenutno samo želim da smo svi na sigurnom s krovom nad glavom i zdravi. Kasnije bumo krpali rupe u budžetima, trenutno je samo to važno. Od nas se očekuje samo da ostanemo doma, a to zaista nije tako loše. Znam da je grozan filing tjeskobe, ali realno, svatko od nas tko ima krov nad glavom, internet, knjigu, i svoju maštu, nema se što žaliti. Samo polako i sigurno, slušaj Stožer, budi doma. Kultura bu kasnije 

Filip Riđički jedno je od najpoznatijih mladih glumačkih televizijskih imena i to zahvaljujući prije svega seriji "Crno-bijeli svijet" u kojem glumi Kipa Kipčića. Iako je svoj glumački talent pokazao, između ostalog, i u drugim serijama poput "Nedjeljom ujutro, subotom navečer" ili "Zabranjena ljubav", njegovi su talenti brojni. Između ostalog Filip Riđički, pjeva i piše pjesme za indie rock bend Lika Kolorado, čiji se stil odlikuje zanimljivim tekstovima i energičnom svirkom. Sve to prate i prilično zanimljivi spotovi za pjesme kao što su "Spasoje", "Gospođa" ili "Smiješ zaurlat" koji je ujedno i naslovna pjesma prvog albuma. S Riđičkim su u bendu i basistica Ana Jelić, gitarist Vanja Senčar te bubnjar Pavle Gulić, a sudbina je htjela da sredinom veljače objave drugi album "Kontura", taman prije pandemije.

No, dok živih svirki nema, njihovi se spotovi mogu pogledati na YouTubeu, a istovremeno se "Crno-bijeli svijet" reprizira na HTV-u, a Riđički i mala glazbena ekipa nemaju se namjeru tek tako predati.

- Za početak jedno malo općenito pitanje, kako se mladi glumac, a k tome još i glazbenik, snalazi u vremenu izolacija, zatvorenih kazališta i koncertnih prostora?

- Važno je ostati doma. Teško je ostati doma. Teško je gledati na lijepo vrijeme vani, ako je lijepo vrijeme vani, i ne pomisliti na dane kad smo sam tak mogli izaći na pivo ili šetnju ili koncert, ili sto drugih stvari. Ne znam je li ikakva razlika, zapravo, u profesiji ili domeni stvaralaštva, svi smo pogođeni ovime, svima nam je sve otkazano, sve je stopirano, ali je utješno da je stavljeno na pauzu i da neki koncerti, tamo na jesen, ili čak na ljeto, i dalje nisu. Imam kartu za Daughter koncert u Močvari u kolovozu, i organizatori još uvijek nisu skenclali event, nadajući se, kao svi mi, zapravo, da će se do tada ova kriza smiriti. Što se mog osobnog stvaralaštva tiče, tak mi je svejedno trenutno za stanje u kulturi, za gospodarsku krizu, trenutno samo želim da smo svi na sigurnom s krovom nad glavom i zdravi. Kasnije bumo krpali rupe u budžetima, kasnije bumo se izvlačili iz monetarnih problema, trenutno je samo to važno. Od nas se očekuje samo da ostanemo doma, a to zaista nije tako loše. Znam da je grozan filing tjeskobe, ali realno, svatko od nas tko ima krov nad glavom, internet, knjigu, i svoju maštu, nema se što žaliti. Samo polako i sigurno, slušaj Stožer, budi doma. Kultura bu kasnije.

- Kao mlad glumac i pjevač s vašim prijateljima u bendu Lika Kolorado stupili ste na scenu i onda se dogodi ovako nešto (iako postojite već pet godina). Što osjećate zbog toga, jeste li ljuti, ili ipak vidite nešto pozitivno u svemu tome?

- Ako ima nešto pozitivno u tome ono je samo u onome što možemo iz ovoga naučiti. Hoćemo li se bolje tretirati kada prođe, hoćemo li više ulagati u zdravstvo, hoćemo li prestati slušati ideologe i pokloniti pažnju struci, hoćemo li skužiti koliko je sve ovo oko nas krhko i koliko zahvalni možemo biti na svemu i manje cendravi...

Reprize se gledaju s ljubavlju

- Kakav vam je život bio prije nego što se počela emitirati "Crno-bijeli svijet", i kakav nakon što je serija krenula? Jeste li očekivali takav uspjeh?

- Nismo razmišljali o tome, kada smo snimali prvu sezonu. HRT je podigao veliko uzbuđenje oko serije, očekivanja su bila ogromna, ali nama je to bila samo obaveza kao i svaka druga, uvijek daješ sve od sebe. Ali ono, jako me ugodno iznenadilo kada je serija izašla i kada su se ljudi zakačili, čak i najveći hejteri su gledali do kraja pa taman ne bi li uočili neku grešku. Došlo je do toga da ekipa sada pita kaj je s četvrtom, nadaju joj se, gledaju reprize sa ljubavlju, ma mislim, super je filing, da. To je sve maslo Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića, mislim, tu su i drugi autori, ali Kula je zapravo majstor za TV, sve kaj dotakne je zlato.

- Kako vi gledate na osamdesete, kada se živjelo u bivšoj državi i drugom političkom sustavu? Je li glumljenje u seriji promijenilo neka vaša shvaćanja o tom razdoblju?

- Ma gle, nekima je pljunuto, nekima je skroz fulano, i svi i dalje imaju neki svoj pogled na stvari. Nisam živio u Jugi kao odrasla osoba (rođen je 1986. op. a.), nemam nikakva sjećanja, bio sam dijete, tako da idem samo od onoga što su mi govorili stariji. Iz toga mogu izvući, kako mi stari govori, da je bilo isto k'o sada ali da su ljudi imali puno više nade za sutra, i ono što mi majka govori, da je sve bilo puno jasnije nekako, a kak je fakat bilo ovisi o pojedincu. Meni se nekako čini da su ljudi bili puno više prisutni, puno više zainteresirani za kulturu, za zajednicu, al' nemrem reć. Možda je to samo dojam kakvog smo stvorili u seriji.

Staneš pred ljude i daješ se

- U kojoj fazi ste bili s bendom kada je izbila pandemija? Hoće li vam virus poslužiti kao izgovor ako nešto sutra krene po zlu za bend?

- Taman je album izašao. Trebali smo imati promociju u travnju u Ksetu. Ali fućkaš promociju i album, nebitno, samo da se svi čuvamo sada i da stanemo na binu jedan dan u budućnosti. Kako je da je, kada sve prođe, čovječe, svaki moment ćemo cijeniti puno više.

- Neovisno o virusu i svim mogućim višim silama, zašto bi se neki mladi bend danas bavio glazbom? Što vas od početka motivira i što vam je cilj?

- Ne baviš se time jer misliš zaraditi, radiš muziku jer te to veseli. Pišeš, skladaš, pjevaš, sviraš, osjećaš se dobro, bolje, daješ nešto, živiš. Nadaš se Areni, puniš manje prostore. I kada ti netko dođe na koncert u majici benda, i zna riječi pjesama, to je filing koji te gura da radiš dalje, ako ga uopće izgubiš.

- Što mislite da bi glumci mogli naučiti od glazbenika i što bi glazbenici, recimo vaši kolege iz benda, ali i ne samo oni, mogli naučiti od glumaca?

- Slična stvar, zapravo. Staneš pred ljude, i daješ se. Male trikove možemo naučiti svi od svih, kako glumci obave pripremu pred ulogu, kako se vokalisti zagrijavaju pred koncert. Glumci svakako ulažu više vremena u projekt u kraćem periodu, mjesec dva rada i -   premijera. Glazbenici rade manjim intenzitetom, ali na duži period. Možda da probamo okrenuti proces, da bend radi tri mjeseca intenzivno i odmah u studio – što neki tako i rade, a glumci polako rade predstavu u razmaku od godinu dana, mislim, kada bi to bilo izvedivo, tko zna što bi naučili iz toga. Bilo bi zanimljivo. Ali filing je isti, trnci kada napraviš prvi korak pred binu, osjetiš tu publiku kako utihne, staneš na svoju poziciju, sjetiš se prve riječi, i kreneš... Nema ništa bolje od toga. Zato se time bavimo, jer nemamo pojma što bi moglo biti bolje od toga.