Mnoštvo proizvoda iz naše svakodnevne upotrebe označeno je kao “zeleno”, ”održivo”, “ekološko”, “etično”, “poštena trgovina” ili “fair trade“, “organsko”,  itd… ali što ti pojmovi zapravo znače?

Većina ovih ekoloških oznaka implicira da se u proizvodnji vodilo računa o zdravlju i održivosti, ali je li tome zaista tako?

Na tu temu provedena je studija, odnosno meta-analiza, odnosno, studija koje uzima sva istraživanja iz nekog područja i i analizira njihove zbirne rezultate. Ovo istraživanje pokazalo je da potrošači smatraju proizvod ekološkim na temelju pet ikoničnih znakova ili atributa proizvoda: boja pakiranja, slike pakiranja, materijala za pakiranje, podrijetla i karakteristike dobavljača.

Etikete kao jamstvo istine

Međutim, španjolske autorice Arancha Larranaga i Carmen Valor zaključuju da “nijedan od ovih pokazatelja nije realni pokazatelj održivosti proizvoda”.

Potrošači tumače nabrojene elemente za prosudbu zelenosti proizvoda, ali pritom rijetko tko vodi računa o obavezi proizvođača da u svojim etiketama govore istinu. To je dobar input za kreatore zelenih politika koje moraju početi promicati dobre industrijske prakse i politike dizajna koje određuju jasna pravila. Trenutno je potencijal za greenwashing – odnosno prodavanje neekoloških praksi kao zelenih – jako velik.

“Utoliko veći što proizvođači mogu uskladiti svoj dizajn pakiranja s laičkim teorijama potrošača kako bi pogodovali netočnoj kategorizaciji ekoloških proizvoda” upozoravaju Larranga i Valor.

Potrošači biraju zelene proizvode, jer imaju osjećaj ekološke odgovornosti i brige tvrtke o utjecaju njihovih proizvoda na okoliš. Ali, “zeleno” je širok pojam. Odnosi se na cjelokupni Zeleni i ekološki pokret. To je opći izraz koji se koristi za raspravu o širokom spektru proizvodnih praksi.

Nazivanje ili označavanje nečega “zelenim” podrazumijeva brigu o planetu, ali regulatorni standardi ili politike mogu biti manjkave, jer “zeleno” nije certifikat. “Ekološki” je malo jasnije i znači da nešto nije štetno za okoliš. Obično se odnosi na proizvode koji ne zagađuju zrak ili vodu, ili koji doprinose održivim životnim praksama kao što je recikliranje.

Jeftinije je najčešće za jednokratnu uporabu…

Važan aspekt održivosti su dugotrajnost i trajnost. Ako je proizvod visoke kvalitete, čvrst i bezvremenskog dizajna, mnogo je manje za jednokratnu uporabu od proizvoda napravljenog da traje nekoliko kratkih godina. Jeftinije stvari često se proizvode za jednokratnu uporabu, što znači da se češće zamjenjuju novima, čime se posljedično povećava količina otpada.

Održivi proizvodi neće uvijek imati lako prepoznatljiv znak svoje održivosti, ali popraćeni su izrazima poput: “održivo”, “reciklirano”, “fair trade” itd…

Nažalost, nemamo prostora pobrojati sve ekološke certifikate koji garantiraju manje zagađivanje okoliša u jednom tekstu, ali informacije su dostupne na stranicama Europske unije.

Osim ovih spomenutih certifikata, postoji i legendarni logo zelene žabice kojeg imaju proizvodi čijom se kupnjom čuva Amazona, ili neka druga prašuma. Trenutno raste broj sličnih simbola koji označavaju potpuno zelene proizvode. No, to još nije provedeno na sistemsku razinu.

Također, kada zelena tranzicija bude završena, svi će proizvodi biti potpuno zeleni pa će i svi ovi simboli s vremenom dobiti status certifikata kvalitete, kao što je to danas ISO. Ovakve stvari inače pregovara WTO – Svjetska trgovinska organizacija koja je međutim notorna po društveno i politički štetnim međunarodnim i globalnim trgovinskim sporazumima i vjerojatno organizacija koja je brojne trgovinske neetičke praske pomogla podignuti na legalnu i globalnu razinu.

Međutim, stvari se srećom toliko brzo mijenjaju, pa i usprkos otporu međunarodnog i lešinarskog kapitala, da i zeleni certifikati dobivaju sve više na važnosti. A još više od ozakonjivanja ovih certifikata, njihovoj globalnoj prisutnosti pomažemo upravo mi – potrošači.

Stoga, za lakše prepoznavanje proizvoda koji nisu klimatski štetni, donosimo neke kriterije koje smo spojili iz brojnih različitih skupina klasifikacije zelenih proizvoda. Takvi proizvodi moraju biti sto posto od organske, reciklirane, ponovno upotrjebljene sekundarne sirovine (npr. recikliranje papira ili korištenje konoplje). Na primjer u trgovinama danas možete pronaći brojne odjevne predmete od reciklirane plastike.

Takav proizvod ima etiketu zelenosti, ali i dalje ostavlja pitanje ispuštanja mikroplastike u okoliš.