Francuska javnost podijeljena je oko jedne velike historijske osobe – samog Napoleona Bonapartea – čija se dvjestogodišnjica smrti obilježava ovog tjedna. Je li Napoleon heroj ili zločinac, treba li ga slaviti ili baciti u rapotarnicu povijesti, zaslužuje li dobro ili loše svjetlo u recentnim povijesnim udžbenicima? Aktualna rasprava o Napoleonu dio je svjetskog trenda cancel culture, kulture otkazivanja koja ide od premontiravanja holivudskih filmova, gdje se Afroamerikanci prikazuju kao robovi do skidanja spomenika belgijskom kralju Leopoldu II zbog njegove uloge u pljačkanju afričkog Konga.

Carsko naslijeđe

U nas se, kao i u drugim postsocijalističkim državama, takva revizija povijesti događala prije tridesetak godina – Rusi su masovno skidali skulpture sovjetskih vođa od Lenjina do Brežnjeva, istočni Nijemci pomeli su Ericha Honneckera iz svojih povijesnih života, Poljaci Wladyslava Gomulku – dok su se u nas u velikoj mjeri uklanjali spomenici Josipu Brozu i NOB-u. Doduše, s iznimkama – spomenik maršalu Titu, autora Antona Augustinčića, još uvijek stoji u Kumrovcu, a spomen stećak osnivačkom kongresu KPH u Samoboru.

Današnja cancel cultura kao fenomen svjetskih razloga – gdje stradavaju i spomen obilježja Christopheru Columbu i kapetanu Jamesu Cooku – posebna su priča u kojoj bi u topionici mogli nestati i znameniti Augustinčićevi „Indijanci“, golema skulptura koja se nalazi u Chicagu i gledatelji Netflixa je mogu vidjeti u pojedinim scenama filma „Suđenje čikaškoj sedmorici“ koji je bio nominiran za Oscara.

Ali, Napoleon je za Francuze nešto drugo i trenutačno se ne doima kako će ga vladajuća politika pomesti pod tepih povijesnih marginalaca. Predsjednik Emmanuel Macron položit će vijenac na carevu grobnicu na 200. godišnjicu njegove smrti i na takav se način uključiti u nacionalnu raspravu o naslijeđu Napoleona.

Njegovi prethodnici ponašali su se različito. Jacques Chirac mu nije iskazivao počast; Nicolas Sarkozy držao se distancirano dok je François Hollande izbjegavao polaganje vijenca. Ali, Macron je odlučio učiniti ono što su izbjegli predsjednici Francuske prije njega – odati počast osobi koja je 1799. pučem uništila tek nastalu Francusku Republiku.

Macronova odluka, analizira The New York Times, više je od sata povijesti i uobičajenog polaganja vijenca. Njome se on priključuje francuskim „kulturnim ratovima“. Francuzi se, naime, već desetljećima pitaju je li Napoleon bio reformator čiji su pravni sustav, sistem školovanja, središnja banka i centralizirani administrativni okvir postavili osnovu za postrevolucionarnu Francusku? Nije li Napoleon, ipak, bio rasist, imperijalist, mizantrop i natražnjak?

Analitičari procjenjuju kako svojom počasti Napoleonu aktualni predsjednik Macron podilazi desnici koja oduvijek veliča nekadašnju slavu francuskog carstva, epiku njegova uspona i pada te povijesnu veličinu. Nema dvojbi na desnoj strani francuske politike kako je Napoleon ključna figura među utemeljiteljima moderne Francuske.

Podijeljena javnost

S druge strane, u eri globalnog propitivanja povijesnih ličnosti i njihovih zasluga, ističe se kako je Napoleon i kolonizator, ratnohuškač i gonič robova. "Kako možemo proslaviti čovjeka koji je bio neprijatelj Francuske Republike, niza europskih naroda, a ujedno i neprijatelj čovječanstva u tome što je bio robovlasnik", napisali su prošlog mjeseca u Le Mondeu aktivist i spisatelj Louis-Georges Tin i politolog Olivier Le Cour Grandmaison.

Oni smatraju kako mauzolej na pariškom Trgu Les Invalides treba pretvoriti u muzej pet francuskih republika te da Napoleonove ostatke - poput Francovih u Španjolskoj – treba vratiti njegovoj obitelji. Posmrtni ostaci već su putovali u devetnaestom stoljeću - trebalo im je 19 godina da stignu do Francuske 1840. godine nakon što je Napoleon u 51. godini umro u britanskom progonstvu na zabačenom južnoatlantskom otoku Sveta Helena.

Podjele u francuskoj javnosti u vezi Napoleona doista su drastične. "Da, šef države, vrhovni zapovjednik, mora se pokloniti na grobu pobjednika Austerlitza", napisao je Jean d'Orléans, potomak francuskih monarhista u dnevniku Le Figaro i dodao kako to znači "počastiti francuski narod, počastiti sebe."

Ne zaboravlja se, ipak, kako je Napoleon vratio ropstvo ukazom na francuskim Karibima 1802. godine, nakon njegova postrevolucionarnog ukidanja 1794. godine. Pobune u Guadeloupeu i tadašnjoj francuskoj koloniji Saint-Dominque - danas su to države Haiti i Dominikanska Republika - nemilosrdno su ugušene. Na Haitiju nisu uspjeli, tamošnji građani proglasili su neovisnost 1804. godine i ukinuli ropstvo. Francuska, jedina zemlja koja je ukinula te zatim vratila ropstvo, ponovno je ga je ukinula tek 1848. godine, kada je kod nas ukinuto – kmetstvo.

O Napoleonu kao zagovorniku ropstva danas se raspravlja kao i o slučaju Thomasa Jeffersona u Sjedinjenim Američkim Državama koji je također bio robovlasnik ili o britanskim dilemama u vezi Winstona Churchilla koji je imao, danas posve neprihvatljivo mišljenje o rasnim hijerarhijama.

Claude Ribbe, čija je knjiga "Napoleonovi zločini" izazvala negodovanje kad je objavljena 2005. godine zbog opisa francuske brutalnosti na Karibima, rekao je medijima: "Možemo ga obilježavati, ali nikada ne slaviti zbog sjene njegovog rasizma koja se i danas se osjeća u Francuskoj."

Josette Borel-Lincertin, socijalistička političarka u Guadeloupeu rekla je Le Mondeu da njezina zajednica neće sudjelovati u počastima Napoleonu za kojeg svaki tamošnji stanovnik zna da je obnovio ropstvo. "S ove strane oceana možemo poslati samo odjek svoje boli", rekla je Borel-Lincertin.

Doista, pobjednik bitke kod Austerlitza i gubitnik kod Waterlooa ne izaziva svačije poštovanje.

Umorna stara kokoš

Pascal Bruckner, književnik, tvrdi: „Zašto opsesija? Jer je s Napoleonom galski pijetao postao carski orao. Sada je to samo umorna stara kokoš na svom zvoniku."

Éric Zemmour, autor djela "Francusko samoubojstvo", tipizira pogled desnice na Napoleona. Zemmour tvrdi kako je 1815. trebala „cijela Europa“ da se Napoleon vojno porazi. Stoljeće i po kasnije, nacistička Njemačka porazila je Francusku, podsjeća, za tri tjedna.

Elisabeth Moreno, ministrica ravnopravnosti u Francuskoj, nazvala je Napoleona "jednim od velikih ženomrzaca". Napoleonski zakonik, davno izmijenjen, rekao je da "žena duguje poslušnost svome mužu".

„Slučaj Napoleon“ francuski mediji stavljaju i u kontekst recentnog pisma tisuću aktivnih i rezervnih francuskih vojnika i oficira – među kojima je dvadeset generala – u kojem stoji kako je republika u stanju raspada te da postoji mogućnost puča. Podržala ih je ekstremno desna kandidatkinja za predsjednicu na izborima naredne godine Marine Le Pen.

Kontekst u kojem se odaje počast Napolenu od strane predsjednika Macrona – koji će podsjetiti na zakon donesen 2001. godine koji je ropstvo priznao kao zločin protiv čovječnosti – vrlo je složen. Gabriel Attal, glasnogovornik francuske vlade, poručuje:   „Komemoracija znači imati širom otvorene oči prema našoj povijesti i pogledati joj u lice. Čak i s obzirom na izbore koji danas izgledaju upitno."

U tamošnjoj javnosti govori se i o fascinaciji Emmanuela Macrona Napoleonom. "Macron je Rastignac", kaže Nicole Bacharan, politologinja, aludirajući na junaka romana Honore de Balzaca koji svojim šarmom i lukavošću osvaja Pariz. "U književnom, političkom, strateškom, vojnom i intelektualnom rasponu Napoleona pronalazi izvor nadahnuća. Tako i u činjenici da je Francuska tada bila 'središte svijeta', u dobru i zlu,“ rekla je za The New York Times.

Zanimljivo je da je Macron odveo predsjednika SAD-a Donalda J. Trumpa u Napoleonovu kriptu 2017. godine, što su francuski predsjednici izbjegavali jer se Adolf Hitler poklonio Napoleonu na Trg Les Invalides 1940. godine. Ovom prilikom, sat povijesti završio je poučno. "Napoleon je završio malo loše", kazao je Trump.