"Rovinjski pano" - jedan od rijetkih kontinuiteta u životu autora

Pisanje je za mene svakodnevna muka i borba protiv sebe samog. Svaka rečenica čini mi se besmislena, loša, kvrgava i onda kada završiš tekst i prolaziš kroz njega, sve ti se čini grozno i postavljaš si pitanje: delete ili ne, veli Jergović

Druženje s Miljenkom Jergovićem, jednim od najprevođenijih pisaca današnjice bilo je prijateljsko druženje s autorom kojeg čitaš i kojemu se diviš. Neposredno, intimno i iskreno. Ćaskalo se o svemu pomalo jer dobra je vibra i zainteresirana publika "zavela" autora, (koji je u kasnijem razgovoru rekao da je usamljen i nezadovoljan), do točke vrenja i samopropitivanja "od kud mi sad to?!" Jednostavno, riječi su se poput bujice slijevale u tok misli. A kad tako zbori Jergović, onda ga se i sluša. Već u samom uvodu, Miljenko Jergović, koji je ovim putem promovirao svoj opus, među kojim i posljednju knjigu "Seoba" poput pravog džentlmena objasnio je da je na ovom mjestu (Dom kulture) bio dva puta. Prvi put koncem devedesetih, a potom i kao sudionik Kovačevih dana.

Kontinuitet

- U mom djetinjstvu glavnina kulturnih događanja u Sarajevu se odvijala u Radničkom domu, Univerzitetu "Đuro Đaković" i kolegiju "Artistikum", a sve događaje najavljivalo se na isti način - plavom i crvenom bojom ispisanom na ploči. Danas, kada sam prolazio i vidio najavu gostovanja ispisanu na panou, pomislio sam kako je ta "ploča" jedan od rijetkih kontinuiteta u mom životu. I to mi je vrlo dragocjeno i vrlo važno kao čovjeku s jednim životom do 1992. godine, i drugim nakon 2000. Ono između (i koga zanima) "Halali ga Huso, matere ti", rekao je Jergović, dodavši i da ga današnji pano, i način na kojim je ispisan podsjeća na istu školu i istu civilizaciju koja je, nažalost, prezrena i odbačena.

Odgovarajući na upite publike, ali i dvoje izvrsnih moderatora; Melite Jurkote, u ime Pučkog otvorenog učilišta i Tomislava Brleka, moglo se čuti i priznanje prema kojem za njega je pisanje svakodnevna muka i borba protiv sebe samog.

- Svaka rečenica čini mi se besmislena, loša, kvrgava i onda kada završiš tekst i prolaziš kroz njega sve ti se čini grozno i postavljaš si pitanje: delete ili ne. Takav stav imam prema vlastitom tekstu i ne vjerujem da itko normalan razmišlja na drugačiji način. Ma to vam je nešto kao kada prvi put čuješ snimljen svoj glas. Sablažnjivo. A bih li promijenio nešto, nakon dvadeset godina od kad je knjiga napisana odnosno bavim li se sumnjom jesam li mogao bolje, odgovor je ne. To me ne zanima jer sam u tom trenutku napisao najbolje što sam mogao i znao, odgovorio je Jergović, koji je na opasku jednog od gostiju iz publike potvrdio da ga kao pisca prožimaju dva osjećaja - usamljenost i nezadovoljstvo.

- U pravu ste. Dobro ste me markirali. Već kao dijete nisam bio društveno čeljade, iako je majka puno forsirala na tome - od upisa na izviđače do sportskih klubova. No, nije pomoglo i samo mi je bivalo još gore. S druge strane, nedruštvena strana u pisanju mi je idealno legla. O čemu bih pisao da sam zadovoljan u svakom pogledu, prokomentirao je Miljenko Jergović.

Laganje i izmišljanje

Jergović je zanimljivo govorio o razlici između fikcije i stvarnosti, ponovivši da ne piše ispovjedne niti autobiografske tekstove. No, kako mu pojedinci ne vjeruju (a neki čak u Zagrebu i Sarajevu traže kuće o kojima je pisao, a koje su plod autorove fikcije) smatraju ga, kako autor sam tvrdi, monstrumom. Podvukao je i jasnu liniju razgraničenja između laganja i izmišljanja, kazavši da je upravo potonje razlog za fikciju.

- Stvarnost bez fikcije bila bi tek tekst koji se ne bi dao čitati iz razloga što bi bio neuvjerljiv. Naime, ljudi ne žele priznati da je stvarnost neuvjerljiva, kaže Miljenko Jergović, objašnjavajući to primjerima iz svakodnevnice poput slučaja oca koji je kroz prozor bacio svoju djecu.

- To je toliko nevjerojatno da je moguće samo u stvarnosti, i to u stvarnosti u kojoj granice ne postoje, dok se mi kao moralna bića moramo ponašati kao da one postoje. S druge strane, da vam je netko prije pet ili šest godina rekao da će Trump biti predsjednik SAD-a svi bi odgovorili - to je nemoguće osim, dakako, ako to niste napisali u nekom romanu tipa bajke, kaže Miljenko Jergović.

Kako je publika imala prilike čuti, nakon zadnje knjige "Selidba", Jergović razmišlja o novoj knjizi-sarajevskim grobljima, odnosno nestalim svjetovima.

- Dva katolička i dva pravoslavna te jedno židovsko (usput drugo po veličini nakon praškog u Europi) želio bih pretočiti u tekst. Muslimanskog tu nema, iz razloga što ne znam pročitati što na njima piše. Zašto o grobljima? Sarajevski svijet se razletio poput rukom bačene šake brašna i ništa osim groblja nije ostalo. Ne postoji kolektiv u svijetu koji baštini ono što leži na sarajevskim grobljima. Povijest je bačena u vjetar, a opravdanje za to tumačimo s kolektivnom nesrećom. Osobno, ne mislim da je ona razlog za brisanje vlastitog sjećanja i identiteta, poručio je Jergović. (Nina ORLOVIĆ RADIĆ)