To se prvenstveno odnosi na vladajuće koji podržavaju turbo-katoličko-braniteljske pokrete i kvazi kulturne radnike koji njeguju nekrofilijsku kulturu koja nas vraća u lošu praksu, za koju se uvijek nadam da je iza nas * Mislim da je Audioart stvorio publiku znatiželjnih, a onoj upućenijoj u nesvakidašnji zvukovni izričaj oplemenio apetite. Audioart nije festival odgovora, već festival pitanja

Povezujući skoro već jedno desetljeće umjetnike koji stvaraju u području eksperimentalne i improvizirane glazbe, audiovizualnih instalacija i performansa te soundarta i field recordinga, Audioart festival pod umjetničkim ravnanjem Puljanina Alena Sinkauza startao je 2010. zahvaljujući prijateljstvu s Marekom Choloniewskim koji je osnovao Audio Art Festival u Krakowu ranih 90-ih.

Alen Sinkauz glazbenik je koji glazbu za kazalište i film već godinama kreira i izvodi s bratom Nenadom, a ova pulska braća godinama predvode i talijansko-hrvatski avant rock/noise bend East Rodeo.

No, potvrda struke s visoke razine stigla je na prošlogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, kada je braći Sinkauz dodijeljena Zlatna arena za glazbu u filmu "Goran", da bi ove godine tu nagradu dobili za glazbu u hit-filmu "Osmi povjerenik". S druge strane, imena Nenada i Alena Sinkauz, koji djeluju više na zagrebačkoj nego pulskoj adresi, često se zadnjih godina pojavljuju u nagrađivanim kazališnim produkcijama. Uz aktualni povod - početak devetog izdanja Audioarta, dovoljno razloga za razgovor s Alenom.

- U svojedobnom intervjuu prije osam godina rekli ste mi da ste brat Nenad i Vi u glazbenom smislu šverceri identiteta. Tada ste rekli: "Ne smatram taj pojam negativističkim, upravo obrnuto, biti na margini, a istovremeno biti prepoznatljiv u umjetničkom stvaralaštvu. Je li to i dalje vaš orijentir?

- Da, mogu reći da nam je to još uvijek orijentir. Prepoznatljivost ili neka vrsta prepoznatljivosti je neminovna kada se toliko godina bavite umjetnošću. Ali, biti prepoznatljiv uvijek je pitanje percepcije publike. A naša je težnja ostati neprepoznatljivima u toj prepoznatljivosti, ako me razumijete. Da ne filozofiram previše, uvijek smo se iskreno bavili glazbom.

- Gdje Vam je veći kreativni izazov raditi glazbu, za kazalište, film, bend? U čemu se koncepcijski razlikuje kreiranje glazbe za te različite "medije"?

- Uvijek se radi o ljudima. S ljudima dijeliš svoju viziju kazališta, filma ili benda. Radeći s različitim ljudima, u različitim gradovima, u različitim društvenim okolnostima, stvaralački susreti često rađaju ideje do kojih možda sami nikada ne bismo došli. To je vrijednost zajedničkog rada i kreacije. Zato je bavljenje nekom temom ili konceptom bilo kojeg od navedenih medija, a da ne spominjem njihovo prožimanje u kulturi 21. stoljeća, podjednak izazov. Teško mi je reći u čemu se koncepcijski razlikuje kreiranje glazbe za različite medije s obzirom na to da se u svom radu nikada nismo ograničavali medijem za koji stvaramo glazbu. Svaki proces ima svoju priču, bez obzira o kojem se mediju radilo. (Zoran ANGELESKI)

Povezane vijesti

• Panmonizam, slika i zvuk
• Zasvirao orkestar balona
• Razgovor s Alenom Sinkauzom: Dobru muziku ne čini samo priča nego način na koji je ta priča ispričana