Kolikogod lijepo i točno zvučala tvrdnja Ernesta Hemingwaya da ne postoji lojalniji prijatelj od knjige, najnoviji podaci o čitanosti u Hrvatskoj pokazuju da knjige čita tek oko polovice građana Hrvatske (bar tako kažu!), pri čemu najviše čitaju visokoobrazovani ljudi koji žive u gradovima, mladi i žene. Pokazalo je to najnovije GfK-ovo istraživanje tržišta knjiga. Ukoliko su, dakle, ispitanici govorili istinu, a ne 'poželjnu istinu', možda stanje ni nije tako loše, tim više jer je, kažu aktualni podaci, knjigu u posljednja tri mjeseca kupilo oko 900 tisuća građana. U zadnjih godinu dana, pokazuje posljednje istraživanje, 56 posto stanovnika RH pročitalo je barem jednu knjigu, u odnosu na 53 posto iz 2016. godine. Prosjek kod čitača su četiri knjige godišnje. Više od prosjeka i dalje čitaju oni iz Zagreba (66 posto), Istre i Primorja (67 posto), visokoobrazovani (77 posto), oni koji žive u većim gradovima (74 posto), žene (64 posto), i mladi do 24 godina (66 posto). Knjige se posuđuju u knjižnici (46 posto) ili od prijatelja (30 posto), a najviše se čita beletristika - proza (60 posto), stručna literatura (30 posto), publicistika (24 posto) te slikovnice i dječje knjige (12 posto).

Zabrinjavajuće je da raste broj onih koje knjiga uopće ne zanima, i to neovisno o financijskim razlozima. Tako je takvih prije osam godina bilo 46 posto, a ove godine čak 61 posto. Ovi su ispitanici, za razliku od onih koji kažu da čitaju, vjerojatno iskreniji, a posebno je poražavajuće da njih više od 70 posto tvrdi da ih ništa ne bi natjeralo na čitanje knjiga. Dakle, ništa i nitko.

- Drago mi je da ste primijetili taj moment jer to je prava istina o našem društvu i odnosu prema knjizi, kaže nam Mišo Nejašmić, predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara, dodavši da ovo istraživanje pokazalo čitav niz fenomena, ali koje treba dodatno istražiti.

Političari lažu da čitaju Churchillove memoare

- Ne čita se puno. Upitni su ovi podaci ovo istraživanje treba čitati samo kao grubu sliku stanja. To je kao satelitski snimak zemlje: ti ne znaš što ljudi sade u vrtovima, ali vidiš što je obrađeno, a što nije. Sada možemo tek reći da pola ljudi kaže da čita, a pola kaže da ne čita. Ovim drugima više vjerujem, kaže Nejašmić. On tvrdi da bismo, želimo li točno znati koliko ljudi čita, trebali napraviti puno veće i dublje istraživanje, s kontrolnim varijablama.

- Kontrolne varijable znače da se ispitanicima postavi dodatnih četiri-pet 'skrivenih' pitanja poput "Koju ste zadnju knjigu pročitali?". Ako kaže da je zadnje čitao Tolstoja ili Dostojevskog , onda automatski znaš da lupa. Političari često znaju reći da ovog momenta čitaju Churchillove memoare ili "Rat i mir". To su ljudi koji ni ne znaju što postoji od mnoštva knjiga i onda se uhvate za takva mjesta. Ili ako kaže da je pročitao pet ili deset knjiga, natjeraš ga da navede tri, a on ne može niti jednu, što znači da ga treba uzeti s rezervom. Jedino tako ćemo utvrditi čitaju li zaista oni koji kažu da čitaju. Jer ovako, mogu reći da čitaju samo zato jer im je neugodno reći istinu da ne čitaju, nastavlja.

- Čak 46 posto populacije koji su rekli da ne čitaju i tih 70 posto da ih ništa ne može nagovoriti da čitaju vrlo je zabrinjavajući moment, iako je nama koji radimo u prodaji knjiga itekako poznat, jer velik broj ljudi prolaze pored knjiga kao pored turskog groblja, kaže Nejašmić, koji se zalaže i za sustavno istraživanje mladih od 10 do 15 godina, ne bi li se ozbiljno utvrdili razlozi zbog čega tijekom tinejdžerskih godina značajno pada interes za knjige, jer dotad sve ostaje na hipoteza, poput prelaska iz osnovne u srednju školu, demotivirajuće lektire i toga bi li trebalo promijeniti sustav i da učenici čitaju štogod hoće.

- Bojimo se da su izgubljeni ovi koji ne čitaju i kažu da ih ništa ne može natjerati na čitanje. Ako želimo raditi na tome da u našem društvu poraste udio ljudi koji čitaju, treba se koncentrirati na djecu i tinejdžere, zaključio je predsjednik Zajednice nakladnika i knjižara Mišo Nejašmić.

Lažiraju se tzv. top-liste

Dr. sc. Boris Domagoj Biletić, književnik i ravnatelj rovinjske Gradske knjižnice "Matija Vlačić Ilirik", kaže da se na prvi pogled ovi podaci ne čine lošima.

- No, možda bi važno bilo znati i na koji su način ili na koje sve načine ti podaci prikupljeni. Nije da im ne vjerujem, ali ipak je riječ samo o statistici. Čitati i pročitati, dva su sadržajna i smislena pojma. Nisam provodio nekakvo svoje egzaktno istraživanje, ali sam kao dugogodišnji knjižničar višeput anketirao članove svoje knjižnice. Nedavno smo se, ravnatelji istarskih narodnih knjižnica, susreli u Puli i naši podaci govore malo drukčije. Da ne zamaram pojedinostima, mnogi su važni pokazatelji naše djelatnosti u silaznoj putanji, bar kad je o Istri riječ, kaže Biletić, ističući da je stvarnom čitatelju koji ne može bez knjige ona stalna potreba.

- Da mogu o bilo čemu koliko-toliko odlučivati, imali bismo najprije ozbiljnu i razvijenu knjižarsku mrežu, jeftinije knjige, veće naklade, pismeno novinarstvo u svim medijima koji itekako mogu utjecati na čitanost, a ne samo na lažiranje tzv. top-lista koja, nerijetko, diktira, da ne kažem sastavlja svega nekoliko povlaštenih i na mjestima najvišeg političkog utjecaja bliskih hrvatskih nakladnika. Knjižnice, pak, moraju imati ozbiljniju i sustavniju nabavnu politiku, a to znači ne samo podilaziti (ne)ukusu mase i diktatu masmedija, već malo pripaziti tko im sve i s kakvim porukama dolazi gostovati na tzv. književnim večerima (i noćima). Na knjižnicama nije preodgajati, nego odgajati publiku! Težak je to i dugotrajan proces. Stanje bez sustava, ideje, stanje opće kuknjave bez rješenja u nas traje opasno predugo. Posljedice vidimo svakodnevno - od agresivne nepismenosti do sve niže razine iole pristojne komunikacije među ljudima, kaže Boris Domagoj Biletić. (Zoran ANGELESKI)

Povezane vijesti

• Erotski klasici: "Pustolovine mladog Don Juana"
• Kuda idu otpisane knjige?
• Vrijedno djelo o nedovoljno poznatim publikacijama