Kritičko izdanje latinskoga izvornika i hrvatski prijevod djela Pavla Rittera Vitezovića „Dva stoljeća uplakane Hrvatske - Plorantis Croatiae saecula duo“, koje su priredili Zrinka Blažević i Bojan Marotti, objavila je Matica hrvatska i izložila na svom štandu na Interliberu.

Tekst s latinskoga na hrvatski prevela je Zrinka Blažević, koja je napisala uvodnu studiju i sastavila bilješke. Hrvatski prijevod je redigirao Bojan Marotti te obilježio naglaske i napisao tekstološki pogovor.

Blažević u predgovoru podsjeća kako je „Uplakana Hrvatska“, premda se zbog odsutnosti tipičnih strukturnih elemenata epa ne može jednoznačno proglasiti nacionalnim epom u klasičnom smislu, ona s njim neprijeporno dijeli mnogobrojna pragmatička obilježja.

Naglašava kako spjev precizno slijedi vremensku matricu, odnosno pripovjedni se fokus usmjerava na najvažnija zbivanja hrvatske povijesti između 1500. i 1700. godine, koja su dominantno bila obilježena osmanskim osvajanjima.

Ocjenjuje kako je spjev sukladno kronološkom načelu podijeljen na dva podjednako opsežna pjevanja te da se unutar svakoga pjevanja događaji izlažu sukcesivno.

Povijesni akteri u pripovjednom žarištu su istaknuti protuosmanski borci i banovi, napominje Blažević i dodaje kako su oni poput „očeva domovine“ predstavljeni kao utjelovljenja i uzori patriotskih i kršćanskih vrlina, ali i figuriraju kao simboličko jamstvo institucionalne i političke opstojnosti Hrvatskoga Kraljevstva.

Ocjenjuje kako je Vitezović zacrtao konture poželjnoga nacionalnog pamćenja čija je najvažnija zadaća stvaranje transtemporalne kohezivne sile, koja naciji jamči zajednički sustav vrijednosti, samosvijest i povijesnu opstojnost.

Kad je u prostornom okviru riječ, ističe, kako se u „Uplakanoj Hrvatskoj“ prikazuje povijest Kraljevstva Hrvatske, Slavonije i Dalmacije te krajeva izvan tih granica, a koje je Vitezović smatrao hrvatskim – Bosna, Boka kotorska itd.

Smatra kako je u „Uplakanoj Hrvatskoj“ uspostavljen čvrst vremensko-prostorni okvir nužan za realizaciju pripovjedne matrice nacionalnoga epa.

Naglašava kako promoviranjem Hrvata u „izabrani narod“, koji boreći se s Turcima posvećuju smrt spasom domaje Vitezović pribavlja vlastitoj etničkoj zajednici ne samo neupitnu sakralnu legitimaciju nego joj nudi i eshatološko obećanje što ima mobilizacijski učinak.

Prikazujući nacionalnu povijest kao osobnu povijest patnje Vitezović je, tvrdi, ne samo pjesnički oživio Hrvatsku nego i osnažio značenjski i afektivni potencijal epskoga pripovijedanja.

Premda počinje u pomirljivom lojalističkom tonu pohvalnica se pretvara u oštar prijekor habsburškim povjerenicima zbog prepuštanja Kostajnice, Dubice, Jasenovca i Gradiške Osmanlijama, podsjeća Blažević i dodaje kako Vitezović upućuje poziv da se nakon novoga protuosmanskog rata iznova vrati Hrvatskoj i njezinu kralju Bosna, Srijem i Hercegovina.

 Knjiga „Dva stoljeća uplakane Hrvatske – Plorantis Croatiae saecula duo“ (350 str.)  uz uvdni tekst te latinski i hrvatski prijevod „Dva stoljeća uplakane Hrvatske“, objavljene su opsežne bilješke, Marottijev tekst o priređivanju latinskoga izvornika i hrvatskog prijevoda te kazalo imena i mjesta.