Na udaru je provincijski mentalitet koji ne tavori samo u zabačenim selima i gradićima carske Rusije. Njega ima svugdje, zato mu se tako lako smijati, jer ga je lako prepoznati pa čak i identificirati se s njim

"Revizor" Nikolaja Vasiljeviča Gogolja vratio se na daske Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula, ovaj put u izvedbi Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija i u režiji Dražena Ferenčine. Lepršavo, ali ne toliko da se razvodni osnovna poruka priče, ekipa iz Zagreba oživjela je Gogoljev klasik koji pokazuje da se kroz šalu može efektno ukazati na ozbiljne probleme, čak i na neke koji se smatraju uobičajenima, pa se niti ne percipiraju kao takvi. Recimo, kao što je korupcija.

Simbol društva u cjelini

Priča je, vjerujemo, dobro poznata – u zabačeni gradić negdje u Rusiji stiže poruka da će inkognito doći revizor iz Sankt Peterburga, a tada kada je djelo pisano bio je to glavni grad ove prostrane zemlje. To izaziva paniku među gradskim birokratima ogrezlima u zloporabu vlasti, a u pokušaju da doznaju tko je taj revizor zapravo, otkrivaju mladića koji je odsjeo u lokalnoj gostionici i koji svoja jela ne plaća. Uvjereni su da je to on te mu se kreću ulizivati, dvoriti i darivati ga, a mladić s radošću prihvaća novu ulogu do trenutka kada slijedi otriježnjenje i to za njih, ne za njega. On je u trenutku kada se prava istina otkrije već daleko.

O aktualnosti Gogoljeve komedije objavljene prije više od 180 godina možemo raspravljati i na taj način da se pitamo bi li ona bila uvjerljiva u današnje doba kada je nečiji identitet lako moguće provjeriti putem interneta? Da, bi, jer ljudi vole podilaziti drugima, uvlačiti se, a neki i biti manipulirani ako ništa drugo zato da bi na koncu krivicu za svoju naivnost mogli svaliti na drugoga. Zato "Revizor" i dalje ne gubi na aktualnosti. On je smiješan, ali kao što upozorava upravitelj grada (Damir Lončar), ozbiljna lica okrenuvši se publici "…kome se smijete? Sebi!" Ovo može zvučati pretenciozno, ali nije ovdje stvar samo u birokraciji, ta svita okupljena oko upravitelja tek je simbol društva u cjelini. Na udaru je provincijski mentalitet koji ne tavori samo u zabačenim selima i gradićima carske Rusije. Njega ima svugdje, zato mu se tako lako smijati, jer ga je lako prepoznati pa čak i identificirati se s njim.

Smijeh koji zaslađuje gorčinu

To je kristalno jasno i u ovoj verziji u kojoj smijeh i scene zabune donekle zaslađuju gorčinu koja je u temelju, a ekipa koju je usmjerio redatelj Ferenčina čini da ne postane dosadna, iako je priča poznata.

Uvježbanu glumačku ekipu autoritativno predvodi Damir Lončar, često smrknuta lica no upravo zato i je toliko smiješan, a pritom publika zna ono što on niti ne sluti, dok je na suprotnoj strani Filip Juričić kao čovjek koji koristi priliku da bude "kralj na jedan dan" i sanja o karijeri književnika. Između njih dvojice je to malo more, ili bolje rečeno bara ustajalih i zasmrđenih likova u koje su se odlično transformirali Ivica Zadro, Saša Buneta, Nina Kaić Madić, Dubravka Ostojić, Davor Svedružić, Goran Malus, Ivica Zadro, Igor Mešin, Vanja Ćirić, Ivan Magud, Dražen Bratulić, Marija Borić te Ljubo Zečević. (M. RADIĆ)

Povezane vijesti

• Nižu se uspjesi Matije Ferlina
• Uređena pozornica INK-a
• Krtice kao uljezi u četvrtoj ligi