ODLAZAK VELIKE DAŠE DRNDIĆ
DAŠA – JAČA OD MAČA: Tanka jelvice moja, rano moja
Otišla je Daša Drndić u vječna lovišta, u Tomizzin bolji život, u „veliko bezglavo ništa“. Lipo se domišljan, prija deboto pedesiet lit, u Beogradu smo se bili skupili Istrijanci, Primorci i Gorani, i ta naša Dašjenjka, aj, aj ma nego lipa mlada, tankovita i struojna žienska visoka kakovih je ter vero malo, kako i una jelvica moja ča nan je ta bot rečitala, ma i prija i potle tega po ciloj Istri naša Marija Crnobori i sad na da je drugo ni: šći moja, tanka jelvice moja, rano moja... I sjećam se kako sam Daši jedne noći u Rijeci govorio Jesenjinovo pismo materi, znam mila da ti se priviđa kako me ubijaju: tejbja často viditsja ondo i tož, budto ktoto mnje v kabackoj drakje sadanul pod sjerce finskij nož...
Grmi Daša naše istine, od kojih bježimo u mišje rupe, ona je Temida ovih naših kultura, europske kulture, demokratske antifašističke kulture - samo što ona nema povez na očima i nema mač u ruci, ali zato je njena riječ oštrija od mača, nemilosrdno romansirajući užasne dokumente i statistiku genocida - imena i prezimena na tisuće otete plavooke djece židovske i slavenske da budu temelj arijske rase. Imena i prezimena stotina kršćanskih svećenika umorenih u nacističkim konclogorima. Imena milijuna Židova kratkim postupkom ognja poslatih u Tomizzin bolji život. Daša, Istrijanka, Dalmatinka, Zagrepčanka, Beograđanka, Rovinježa, Kanađanka, Riječanka... Očevi su nam se borili protiv fašizma, donijeli Pazinske odluke 1943. njihovu borbu nosimo u duši, u krvi, u peru, zauvijek. Svoga oca jedva pamtim, s njenim sam drugovao, i uputio mu posljednje slovo, kao što sad moram njegovoj kćeri, apsurd, jer moj je red bio prije njenoga, ali smrt uzima najprije one najbolje od nas:
Moćna, teška, iskrena
Zovem prijatelja Velikića, našeg Puležana, Dragane, napiši mi dvi riči za Glas Istre, duše ti, za Dašu. Piše nam Dragan:
“Dašu sam upoznao kroz njene knjige. Ne pamtim kada smo se prvi put sreli. Tako to biva sa onima koje oduvek osećaš kao svoje. Pretprošle godine našli smo se na književnoj stipendiji u švajcarskom gradiću Cugu. Tokom tri meseca druženja upoznao sam pravu Dašu, koja je moćna, teška, iskrena, hrabra, nežna, pravična kako samo to goropadni mogu biti, baš kao i njene knjige zbog kojih će postojati u budućim vremenima sadašnjim. Nije daleko dan kada će dobiti svoju ulicu, mali trg, ili makar skaline, mada bi Daši najviše odgovarao uspon. Slutim da je blizu i dan kada će se ustanoviti Nagrada Daša Drndić. I tako će svojim imenom obeležiti ono što joj je za života nesebično uskraćivano”.
Mrežom kruži snažan e-mail njenog bliskog kolege i suosnivača Hrvatskog društva pisaca, pisca, enciklopedista Velimira Viskovića: "Znao sam da se već dugo bori s bolešću, da je tjelesno sve slabija. Pa opet, nadao sam se da će dobre vijesti o književnim uspjesima koje upravo doživljavaju njezine prevedene knjige, a ponajviše njezina narav borkinje, koja se nikad ne predaje, pomoći da istraje u borbi s opakom bolešću. Mislio sam: u svojim bolnim nesanicama stegnut će zube, čak možda još nešto napiše. Iako kritika Dašu Drndić obično prepoznaje kao pisca zaokupljenog temom holokausta, ona je prije svega autorica koja se bavi temom nesnošljivosti, ugroženosti usamljenog pojedinca pred terorom većine, apatridstvom... Crpila je snagu i teme ponajprije iz vlastite biografije, jer i sama s na brutalan način suočavala s nacionalističkom netrpeljivošću, pred kojim je odselila početkom devedesetih iz Beograda, a potom s hrvatskom nesnošljivošću prema došljakinji, koja je sumnjiva već zbog svojeg beogradskoga govora, obiteljske partizanske povijesti, ali i želje da u hrvatskoj kulturnjačkoj bari kao osamljena, klanovski neumrežena žena, izbori sebi mjesto koje joj s obzirom na talent pripada. Dakako, to osobno iskustvo s nacionalizmima vodilo ju je prema istraživanjima nacizma kao povijesne formacije u kojoj nacionalizam doživljava apoteozu. I tu je napisala vrhunske romane, svjetske relevantnosti. Valja imati na umu pritom da je Daša spisateljica vrhunskog stila, sposobna da uvjerljivo prenese mračnu atmosferu nasilja, anksioznosti, pervertiranih emocija... I ljudske patnje. Kritika u Hrvatskoj prihvaćala ju je postupno; pa i čitateljska publika je bila nespremna da se suoči sa neuljepšanom slikom stvarnosti koju joj je Daša Drndić drsko bacala u lice, čak i multikulturna, lijeva Rijeka, koju je odabrala kao utočiste. Književne nagrade koje je svojim romanima zasluživala, uglavnom su je zaobilazile; vječno je ostajala u onom "najužem krugu", uvažena ali bez počasti i novca koje donose nagrade. Ipak, interes uglednih svjetskih izdavača i pohvalne recenzije u globalno relevantnim novinama, bitno su utjecale i na promjenu odnosa prema njoj i kod kuće. Nažalost, premalo, prekratko. Osobno, Daša mi je bila dugogodišnja prijateljica, s kojom sam se ljeti družio u Rovinju, potom na sastancima redakcije Sarajevskih bilježnica, na promocijama, na skupovima u Hrvatskom društvu pisaca, kojega je bila suosnivač.
Daša je bila istinoljubiva, borbena, razgovor s njom je nerijetko znao prerasti u prepirku. Ali imala je veliko srce i golem literarni talent. Nedostajat ćeš, Dašo!«,
Štijte našu Dašu
Lipi muoji ljudi, a štijte, nu, ča nan piše naša Daša, namisto ča su rekle peršuone de due soldi ča su hi puni đornali i portali. Daša Drndić nan piše suhu istinu: nema onih šekspirskih „ifs &buts“ (ako i ali), nego dreto u lice. Štijte Dašu, ne bude nan laglje, ma ćemo se zdricati i znati živiti i priživiti, niš ni za vajk, čovik je jači nego stina – samo da se makne.
„Živimo u dobra epidemijske trivijalizacije stvarnosti i prisilnog voajerizma; u vremenu sad već zastrašujuće banalizacije i komercijalizacije života, ali i mišljenja, koje pak vodi u prilično tipizirano kolektivno ponašanje. Nemoćni ili nespremni da se suočavamo s vlastitim životom, upadamo u tuđe spavaće sobe, sjedamo za tuđe stolove, kusamo tuđe sudbine, i tako izbjegavamo preuzeti odgovornost za ono što nam se događa kako u privatnoj tako i u društveno-političkoj sferi. Ti mehanizmi mentalne eutanazije na koju pristajemo, a koju, osim medija, provode još i, blago rečeno, pojedini »vjerski i politički subjekti«, smještaju nas u kategoriju manipuliranih retarda.
Pogledajte samo naslove idiotskih tekstova koji na stranicama takozvanih ozbiljnih tiskovina čitaoca udaraju među oči, a na portalima uz još dodatno animirano drmusanje ženskih guzica i sisa: »Vjenčali se Ana Ivanović i Bastian Schweinsteiger, goste će zabavljati hrvatska pjevačica«, »Jelenu Rozgu okružili nauljeni i mišićavi muškarci«, »Nives Celzijus pokazala kako uživa na moru«,»Lana Jurčević na jahti milijardera«, »Nina Badrić stigla na vjenčanje Ane i Bastiana«, »Lidija Bačić objavila seriju vrućih fotografija u bikiniju« – što je to, tko su ti ljudi, koga briga?!“, piše Daša Drndić.
O svome ocu
Vječni egzilant i azilant, njen otac bježi u Jugoslaviju, živi u Splitu, zaljubljuje se u lipu Saplatinu, odlazi u partizane, Daša se rodila u poratnom Zagrebu, živjela u Beogradu, studirala u Americi, dolazi novi rat, rat i odlazak iz Beograda („ustaška kurvo“, pišu „kolege“ na njenom škafetinu Radija Beograd). I tada zapisuje, u očevome zavičaju, kojega je često i rado pohodila, i Karojbu i kućicu u Rovinju – sad je tu došla opet kao imigrant:
„Možda napišem knjigu o svome ocu, knjigu o njegovim nedosanjanim snovima, o njegovim vizijama koje se pedeset godina poslije (kad njega više nema) pretvaraju u stvarnost, o njegovim ljubavima, o njegovoj partizanskoj borbi, o njegovom trajnom antifašizmu i opsjednutosti idejom “fratellanze” i “convivenze” (bratstva i suživota), o njegovim političkim bitkama, o njegovom partijskom neposluhu i partijskim kaznama (izbacivanjima iz KPJ), koje dva desetljeća poslije ista ta Partija pokunjeno povlači, o njegovim prijateljima i političkim neprijateljima koji ga s pozicije moći prisluškuju radeći mu o glavi (Ranković, Špiljak, Blažević, Bakarić et al.), o njegovim putovanjima, o hrani koju je volio, o knjigama koje je čitao, o slikarima i piscima s kojima se družio, o njegovim partijama šaha i preferansa, o jezicima koje je govorio, o skromnosti s kojom je živio, o siromaštvu u kojem je umro... Mogla bih pisati o tome kako, zajedno s bratom, Ljubomir 1943. utemeljuje i uređuje Glas Istre, čiji se ratni brojevi tiskaju u ilegalnim štamparijama između sjeverne Istre i Gorskog kotara; mogla bih pisati o njegovom Proglasu narodu Istre od 13. rujna 1943.: “Istra se priključuje matici zemlji i proglašava se ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom. Živjela hrvatska Istra!”, i kako toj odluci kumuje narod Istre, a ne KPJ, što pojedinim političkim glavešinama tada i poslije prilično ide na živce; mogla bih pisati o tome kako već 1945. totalitarni umovi orgijaju, “a ja nisam mogao udariti na naše ratne drugove, na kulake, narodnjake i svećenike, odnosno na Talijane koji su u velikom broju s nama ratovali”, pa lokalni partijski moćnici, dođoši koje “vrh” šalje u Istru da mute vodu, kreću u prljavu, ostrašćenu kampanju punu izmišljotina i prijetnji; mogla bih pisati o falsificiranim izborima u izbornoj jedinici Poreč-Buzet u studenome 1953., o čemu u jednoj svojoj knjizi ipak nešto kažem, o izborima na kojima se, kao rijetko gdje u tadašnjoj državi, na listi za Istru nalaze čak tri kandidata, od kojih je jedan Ljubomir koji, zbog uvažavanja autoriteta argumenata, a ne argumente autoriteta (Partije) - smeta, pa se raja podmićuje sitnim novcem, besplatnim prijevozom, bonovima za hranu i jalovim obećanjima o boljem životu kako bi neartikulirano urlala, vrlo rabijatno zapjenjena. Desetljećima poslije Ljubomiru stižu privatna pokajnička pisma s molbom za oprost. Sav ovaj cirkus proteže se do danas (manipulacija, manipulacija), što samo potvrđuje onu Alphonsea Karra, “Plus ça change, plus c’est la même chose”... (Milan RAKOVAC)
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
