PORTRET AUTORICE
Plesačica, redateljica i koreografkinja Meg Stuart predstavila se u Kinu Valli i INK-u
(Snimila Annamaria Vidović)
Istarsko narodno kazalište pokrenulo je program "Portret autorice" u sklopu kojeg je gostovala američka plesačica, redateljica i koreografkinja Meg Stuart koja već 30 godina djeluje na međunarodnoj izvedbenoj sceni.
U Kinu Valli prikazani su njeni recentni video radovi "The Lobby", "Intermission", "Overtime", "The Clock" i "Shelf life".
Odgovor na pandemiju
Stuart je 2020. pozvana da snimi video kao odgovor na covid pandemiju i to je učinila u Berlinu, u Haus der Kulturen der Welt (Kuća svjetske kulture), o čemu su govorila prva četiri videa od kojih je dio snimljen u unutrašnjosti, a dio na krovu, dok je peti video, "Shelf life" snimljen u klinici koja je dio Sveučilišta u Grazu, prije njenog rušenja.
U Haus der Kulturen der Welt boravili su tri tjedna.
- Bilo je vrlo čudno i jezivo doživjeti ovo iskustvo pustog Berlina. Bilo je mnogo ljudi okolo, ali bio je taj i osjećaj izolacije. "Shelf life" je napravljen 2023. Steifescher Herbst Festival me je zamolio da učinim nešto u ovoj klinici koja je bila zgrada medicinskog sveučilišta.
Zgrada je napravljena 70-ih godina prošlog stoljeća, a bila je pred uništenjem. Zapravo, sada je uništena, a nije bilo interesa da se obnavlja ili transformira. Bilo je kao da je ovaj modernistički projekt propao i da ćemo ga jednostavno zbrisati. Nakon što smo otišili, otkrili smo da još uvijek ima leševa u podrumu, ispričala je Stuart publici u kinu.
Druge večeri program se u cijelosti održao na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta gdje se Meg Stuart prvo predstavila svojim glazbeno-plesnim projektom "All the way around" nakon čega je sudjelovala u tribini koju je vodila Iva Nerina Sibila.
U "All the way around" uz Stuart sudjeluju Doug Weiss koji svira kontrabas i Marianne Carvalho za klavirom koji su publici priredili nekoliko točaka, počevši od "Lonely woman" baziranu na skladbi Ornettea Colemana. Riječ je o prilično netipičnom nastupu u kojem Stuart i Weiss vode glavnu riječ dok im se Carvalho povremeno pridruži i kada ona konačno zasjedne za Steinway to nije ona klasična svirka kakvu bi očekivali.
Stuart i Carvalho izvlače žice iz klavira, trzaju po njima i time stvaraju melodiju što se ne viđa često, ako je uopće itko ikad tako nešto napravio na pozornici INK-a. Njihovo eksperimentiranje nastavlja se i u točkama "Cruel" i baletu "I’ll remember April". Carvalho nastavlja svirati, ovaj put koristeći tipke na klaviru dok Weiss u jednom trenutku legne na leđa i na sebe stavi svoj kontrabas i svira dalje.
Stuart je u međuvrmenu posvećena onome što najbolje zna, a to je ples, pokret. Kako će kasnije na tribini objasniti, radi se o improvizaciji u kojoj sudjeluju svi troje na sceni te dizajnerica svjetla koja od gore, s druge strane scene, pokušava držati konce u rukama.
Jazz nije plesna glazba
- Ljudi ne vide jazz glazbu kao plesnu, jedna je od zanimljivih Weissovih konstatacija koja se provukla kroz razgovor. Stuart je pak rad na projektu opisala kao vrlo oslobađujući i dao joj je priliku da ga sagleda iz više perspektiva.
Weiss za nju kaže da se ne boji istraživati kontradikcije i višestruke razine projekta. Za Carvalho je sudjelovanje u ovom triju bila prilika da vidi na koje se načine klavir može koristiti, tim više što je dobila slobodu improvizacije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
