Naši, a svjetski– otelo se s usana onih što su dupkom ispunili Koncertnu dvoranu "Vatroslav Lisinski" kako bi uživali u programu naslovljenom "Moja domovina" i svjedočili majstorstvu maestra Ivana Repušića te hornista Radovana Vlatkovića, baš kao i uigranosti Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije.

"Autoritativni dirigent s urođenom karizmom vođe velikih ansambala", kazivali su po tko zna koji put poštovatelji za Ivana Repušića. S pravom, jer onaj koji je uistinu »naš, a svjetski« ne da ne čini razliku između vođenja velikih svjetskih orkestra i koncerta na domaćem terenu, već svaki svoj boravak u Hrvatskoj, koliko god da je kratak, koristi da nam pokloni čaroliju. Pa smo ga ulovili na kratko, tu negdje između dvorana, garderoba, aerodroma…

Maestro, u Njemačkoj, najblaže rečeno, radite vrlo ozbiljne stvari i obnašate odgovorne funkcije, ma kad dođete kući vi i opet ne stajete. Evo, non-stop ste u koncertnim dvoranama, bilo da su probe, koncerti, snimanja, bilo da je Zagreb, Zadar, Split. Odakle te potrebe, tolike želje za radom?! Što se niste mogli odmoriti malo?!

– Takav je raspored. Odmorit ću se tek početkom iduće godine, kad odradim dvije predstave »Traviate« u Berlinu i Silvestarski koncert u Münchenu.

Fascinantna je vaš radna etika. Ne znam imaju li je svi dirigenti…

– Dirigenti koji imaju sličnu karijeru kao ja imaju takav tempo rada, tempo života. Imam nekoliko kolega, prijatelje, koji žive u Europi, a pored europskih orkestara imaju i »radno« mjesto u Australiji i moraju sedam, osam puta na godinu putovati i u Australiju. Ja sam prošle godine imao oko 60 letova, što u prosjeku znači jednom tjedno.

Njemačka ima 70 opernih kuća

Karijera vam je uistinu velika i ozbiljna, makar ne volite da vas zovu dirigentskom zvijezdom. Ovih dana ste u fokusu i zbog novih imenovanja. Molit ću vas da nam pobrojite što se to dogodilo, jer sve zvuči kao da je pola Njemačke pod vašom dirigentskom palicom.

– A nije, nije. Njemačka ima 70 opernih kuća. Sam Berlin ima sedam simfonijskih orkestara. München njih pet. Njemačka je zbilja kolijevka kulture, glavni centar klasične glazbe u svijetu, i po brojnosti i po kvaliteti.

A ja sam trenutno, već sedmu sezonu, šef dirigent Minhenskog radijskog orkestra i prvi gost dirigent Njemačke opere u Berlinu. Od kolovoza 2024. godine preuzimam vodstvo kao šef dirigent Državnog orkestra u Weimaru, gdje ću se pretežno baviti simfonijskom glazbom, a sezone 2025./26. kao glavni glazbeni ravnatelj preuzet ću vodstvo Lajpciške opere.

Dakle, ta sezona 25./26. će možda biti najintenzivnija jer ću u tom trenutku imati tri šefovske pozicije, u Münchenu, Weimaru i Leipzigu, a kako stvari stoje vrlo vjerojatno će ta sezona biti i moja zadnja sezona u Münchenu.

Leipzig. Kad ga spomenete, ljubitelje ozbiljne glazbe učas preplave emocije. Grad Bacha…

– Grad Bacha, grad Mendelssohna, grad Wagnera, grad kulture, grad čuvenog Gewandhausorchestra. U Operi, naime, svira Gewandhausorchester koji je jedan od najboljih i najznačajnijih ne samo njemačkih, nego, rekao bih, i svjetskih orkestara.

To je najbrojniji orkestar, broji oko 190 članova, i ima tri funkcije; sviraju simfonijske koncerte, sviraju opere i svake subote sviraju u crkvi svetog Tome. Tu gdje je pokopan Bach, gdje je djelovao, svake subote sviraju novu kantatu. Ta treća funkcija, to odavanje počasti J. S. Bachu svake subote, to je ono posebno što ih razlikuje od drugih svjetskih opernih orkestara i što im daje posebnu crtu.

Podrška Simfonijskom orkestru HRT-a

Bit ćete, nema sumnje, pod velikim povećalom u gradu koji živi za klasičnu glazbu.

– Svaki grad u Njemačkoj koji ima operne kuće i orkestre živi za kulturu. Vidjeli smo u koroni kad su se gasili brojni orkestri u brojnim zemljama, Njemačka to nije dopustila i uvijek je subvencionirala čak i slobodne umjetnike koji nisu imali nikakve prihode.

Mislim da se tu i Hrvatska izvrsno držala. Nitko nije ostao bez plaće, a mnogi orkestri u nekim zemljama imali su velike probleme, ostajali bez ikakvih izvora sredstava.

Drago mi je da ste to spomenuli, jer mi smo i te napore resornog Ministarstva doživjeli onako zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva. No, s druge strane razgovaramo nakon što ste dirigirali Simfonijskim orkestrom HRT-a, s glazbenicima toliko potplaćenima da su morali uputiti javni apel ne bi li na to upozorili.

– I ja sam im dao jedno pismo potpore i smatram da je to moja dužnost. Mišljenja sam da je podrška jako važna prije svega zbog činjenice da branimo dostojanstvo naše struke. To su vrhunski muzičari koji su se odmalena, od svoje desete godine, bavili glazbom, koji su završili visoke obrazovne ustanove, usavršavali se, dugo godina svirali u orkestru i meni je nepojmljivo da dandanas imamo tako slabo plaćenih orkestara.

Mislim da je to stvar dostojanstva. To se apsolutno mora korigirati. I svi bi trebali ne kritizirati nego apelirati da ako su već napravljene greške tijekom zadnjih godina, da se što prije isprave. U protivnom mogu nastati ozbiljni problemi, a to ne smijemo dozvoliti.

Orkestar koji skoro 100 godina djeluje i ne samo da redovito izvodi vrhunske koncerte u zemlji i inozemstvu već se i jako puno bavi izvođenjem djela hrvatske baštine i zaslužuje da ga se tretira na puno bolji način.

Vjerujem da će biti za to sluha i imaju moju apsolutnu podršku. I ne samo simfoničari već svi glazbenici, svi naši orkestraši, a naravno i drugi umjetnici. Moraju se svi boriti za dostojanstvo svoje struke.

Izgubili su se, nažalost, neki kriteriji.

– Mislim da je Platon rekao: »Kakva glazba, takva država.«

Vjerojatno sve izgleda i gore kad dođete iz zemlje gdje je ovo pitanje posve pristojno riješeno.

– Svi se bore, i u Njemačkoj se bore. Inflacija je, nisu se podizale plaće, propituje se postojanje nekih ansambala, ali nikada nije otišlo toliko daleko da se dovodi u pitanje dignitet i dostojanstvo umjetnika. To se ne smije dogoditi.

Kao Hrvat moraš biti dva, ili tri puta bolji

Velika je stvar i otići iz Hrvatske vani i uspjeti. A opet, pretpostavljam da zapreke i nema ako imati vrhunsko umijeće, a vi ga imate.

– Kao Hrvat moraš biti dva, ili tri puta bolji, ali u Njemačkoj je vrlo jasno da ćeš dobiti angažman ukoliko si zbilja dobar. Ukoliko nisi jednom ćeš dirigirati i više nećeš. Jer, postoje mnogi koji vrebaju prilike. Konkurencija je jako velika.

Imate li već taktiku s kojom kanite stati pred članove lajpciškog orkestra? Odnosno, kako dobijete glazbenike na svoju stranu?

– Dobiti povjerenje orkestra može se isključivo znanjem i talentom i ozbiljnim, temeljitim radom. Prošla su vremena kad su dirigenti bili autoritarne osobe koje su na jedan grubi i autoritaran način upravljale ansamblima.

Sami glazbenici nisu više trebali takve ljude koji će takvim autoritetom držati disciplinu i kvalitetu, nego se do toga dolazi vlastitom odgovornošću prema poslu i pozicijom u orkestru.

I naravno, tu je dirigent od kojeg očekuju da je temeljito pripremljen za pokuse, da će ih motivirati, dati im potrebne impulse u obostranoj težnji za što kvalitetnijim muziciranjem. Očekuju da glazba bude u centru.

Nikakav ego, nikakav autoritarni pristup nego jednostavno služiti glazbi. Glazba mora biti u centru.

Dopalo mi se kada ste u jednom svom intervjuu posve iskreno rekli da se oni veliki koncerti, oni kada se spoje u jedno i publika i orkestar i dirigent, ne događaju često, možda dva, tri puta na godinu.

– To će mnogi dirigenti reći. Imamo toliko puno koncerata, ljudska smo bića. Ponekad dođemo na koncert kad imamo neke privatne probleme, nekad si rastrojen zbog vremena ili nečeg drugog, a svi težimo odličnim koncertima.

Ali kada se dogodi prava simbioza između orkestra i dirigenta i publike, kada se osjeti nešto što se riječima ne može opisati i što samo glazba može pružiti, e to je taj moment koji objašnjava zbog čega to nije posao nego poziv.

To je poziv i tu je odgovor zašto se lijepo baviti glazbom. Da je teško, teško je. Putovanja, priprema, čovjek koji se, ako je predan poslu, uvijek pita je li dovoljno spreman. Probe su pritom puno zahtjevnije nego koncerti.

Jer ako nađeš pravi put na probi, koncert postane užitak. Ali, doći do tog stupnja nije jednostavno. Tu igra i spremnost dirigenta, znanje dirigenta, ali i psihološko iskustvo, to jest odnos s glazbenicima. Taj ljudski odnos kako motivirati i usmjeriti da budu jedno tijelo i da je fokus isključivo na glazbu.

Koncertna dvorana u Zadru

Pretpostavljam da je sa Zadarskim komornim orkestrom ipak malo lakše.

– Nigdje nije lako, ili nigdje nije lakše. Gdje god dođem potpuno isto se postavim, jer meni je koncert u Zadru ili Berlinu jednako važan. Mislim da to nije čak ni stvar same profesionalnosti već i posvećenosti glazbi i samoj želji da gdje god da dođeš daš najbolje što možeš od sebe i dobiješ najbolje od orkestra.

Velika je stvar već to da Zadarski komorni orkestar djeluje već 19 godina.

– Ja sam na to ponosan. Štošta smo mi prošli, ali kontinuitet od 19 godina je tu baš kao i više od 150 koncerata na kojima smo ugostili niz vrhunskih solista i dirigenata. Vratili smo publiku na naše koncerte, svaki koncert je gotovo rasprodan, a sve to u čežnji, u želji i nadi da ćemo dobiti svoj pravi dom, svoj prostor, svoju pravu koncertnu dvoranu.

I na dobrom smo putu, dvorana je ušla u prostorni plan, gradit će se na maloj pijaci kod Relje. Vjerujem da će cijeli grad Zadar, da će vijećnici biti odgovorni i unisoni u donošenju pozitivne odluke, prihvaćanja tog prijedloga pa da ćemo se u skorije vrijeme veseliti hramu kulture koji će biti apsolutno veliki iskorak za grad Zadar!

Ne govorim pritom o nekom megalomanskom projektu, već o projektu koji svaki manji grad jedne europske države ima. Primjerice, najbolja dvorana po akustici u Mađarskoj je u Pečuhu, a ne u Budimpešti.

Luzern je bio provincijski što se glazbe tiče prije nego je izgrađena prekrasna festivalska dvorana na jezeru, zasigurno trenutno jedna od najboljih u svijetu u kojoj gostuju najveća imena i najbolji orkestri. Salzburg!

Dok nije došao Karajan i napravio Salzburški festival, Salzburg na kulturnoj mapi svijeta nije bio tako značajan. Sad je jedan od najuglednijih svjetskih festivala s čuvenom dvoranom.

Nadam se da ćemo dobiti taj prostor i da ćemo biti primjer drugim gradovima Hrvatske. Imamo rukometne dvorane koje su se odjednom izgradile bez problema. Sad ćemo izgraditi i obnoviti nogometne stadione.

Govori se o raznoraznim sportskim ulaganjima, ali je poražavajuća činjenica da je zadnjih 50 godina jedina profesionalno izgrađena dvorana u Hrvatskoj dvorana »Lisinski«. Tu bolnu činjenicu moramo što prije ispraviti i ja bih jako volio da ta renesansa krene iz Zadra.

Prava koncertna dvorana sa svim akustičnim svojstvima, sa svim što jedna koncertna dvorana danas treba. Uz pomoć EU fondova vjerujem da ćemo moć skupiti potrebna sredstva i da će se to izgraditi. To nije nemoguća misija. Mi to želimo našem gradu, našoj državi. Ne za Repušića, nego za Zadrane, za Hrvatsku!

Ako je dvorana u prostornom planu, onda nam je samo za vjerovati da će je skoro i biti.

– Dobro je što, koliko sam čuo, na tom mjestu nema arheoloških nalaza, da je sve jedan kroz jedan u vlasništvu grada i ako krene ja vjerujem da nema stajanja. Samo treba riješiti financijska sredstva, a uz pametno vodstvo to se treba dogoditi što prije.

Pa da Zadarski komorni orkestar bude simfonijski, da se profesionalizira, da dobijemo stalno zaposlene orkestralne glazbenike i dobijemo svoju sezonu simfonijskih koncerata. I da nam, ako Bog da, Berlinska ili Bečka filharmonija, Gewandhausorchester zajedno sa Zadarskim komornim orkestrom otvore dvoranu.

Neka taj tjedan otvaranja bude zabilježen zlatnim slovima zadarske i hrvatske povijesti u kojem ćemo doživjeti vrhunske interpretacije naših i stranih umjetnika i orkestara.

Hrvatska glazba u inozemstvu

Znam da volite izvan Hrvatske promovirati hrvatske autore. Kako to publika vani prihvaća? Budu li im ta djela otkriće?

– Apsolutno! Sve recenzije, sve reakcije samog orkestra potvrdile su ono u što sam uvijek vjerovao, samo je trebalo napraviti dva, tri važna koraka prije same realizacije. Naravno da je odgovornost velika, jer kad promoviraš djela moraš znati što promoviraš, a onda to i što bolje interpretirati i vjerno predočiti te divne partiture.

Sebi sam se obvezao pronaći način i mogućnosti da uvjerim vodstvo mojeg orkestra i gostujućih orkestara da su to antologijska djela hrvatske baštine koja do sada samo nisu pronašla pravi put da dožive procvat u inozemstvu.

Veselim se jako da su i »Ero s onoga svijeta«, s takvom sjajnom izvedbom na čelu s Tomislavom Mužekom i zborom HRT-a te Minhenskim radijskim orkestrom, ili recimo Kuljerićev »Requiem« za koji smo dobili toliko pozitivnih kritika i nagrada poput ICMA nagrade za najbolje CD izdanje na području vokalno-instrumentalne glazbe u 2020. godini.

Ili istarski projekt sa skladateljem i pijanistom Dejanom Lazićem. Snimili smo Devčićevu »Istarsku suitu« i njegov »Klavirski koncert u istarskom stilu« i tako upoznali širu svjetsku javnost o tom stilu, istarskoj ljestvici, zvuku sopila, zvuku tradicionalnog folklornog izričaja.

Onda Bersina »Sunčana polja«, a čeka me već nekoliko vrlo važnih projekata u idućim sezonama. O njima ćemo kad sve bude potvrđeno, ali u planu su izvedbe nekih velikih djela hrvatskih skladatelja.

Obitelj je moja oaza

Doba je Božića, a ja se pitam tko u kući maestra pušta glazbu, bira što će se u te dane slušati, pjevati, svirati?

– Moja obitelj je živjela u Berlinu, a onda smo se prije nekoliko godina preselili u Split. Moja supruga Katja je iz Splita, imamo tri krasne kćeri i zato puno putujem jer svaki slobodan trenutak koristim da sam s njima.

To je i moj užitak i moja obveza da kao otac budem prisutan u odgoju, u njihovom razvoju, da ih podržim i da im pružimo onu toplinu koju sam ja dobio od svojih roditelja, a moja supruga Katja od svojih.

Inače, Katja je izvanredna profesorica na Muzičkoj akademiji u Splitu, magistrirala je glasovir na Zagrebačkoj akademiji u klasi prof. Pavice Gvozdić, koja nas je nažalost prije nekoliko dana napustila i ostavila neizbrisiv trag u cjelokupnoj povijesti hrvatske klasične glazbe.

Mogu samo reći da je obitelj moja oaza u kojoj crpim energiju i u kojoj se najugodnije osjećam. To je nešto što mi daje smisao, da na neki način još više razumijem i glazbu kroz privatni život. Blagoslovljen sam imati takvu divnu obitelj. Zasvirat ćemo i zapjevati uz klavir s cijelom obitelji, a naših prekrasnih božićnih pjesama je pregršt.

Znači, cure će puštati glazbu?!

– Naravno, i one imaju svoj repertoar. Mi ih ne forsiramo, mi ih pratimo i dajemo podršku. Što god odluče, mi ćemo ih usmjeriti i podržati.

Šah

Moj kolega Kovačević ulovio je svojim fotoaparatom trenutak za pauze snimanja u »Lisinskom«, kadar u kojem dvojica članova orkestra igraju šah, a vi ih s pažnjom promatrate.

– Moj otac je volio igrati šah i ja sam to još kao dijete volio gledati. Ovdje mi je bilo fascinantno kako u pauzi igraju šah i to simultanku koja je brza. Inače, to su naš bivši koncertni majstor i naš violinist, dakle sraz generacija, onaj koji je već u mirovini i mladi violinist. Bilo mi je fascinantno vidjeti kako dobro reagiraju.