novigradski Muzej Lapidarium
" DAJLA… E POI CI SEI TU SONJA" O DAJLI S LJUBAVLJU I TOPLINOM Zlo pohlepe upropaštava i ovo malo prirode
Svaki su čas preko ceste istrčavale srne ili pokoji zec. Pomislila sam da je ovo raj * Nažalost, mijenjala se slika Dajle, asfaltiralo se, betoniralo pa su nestale srne, zečevi, pčele, leptiri. Još poneki kos zapjeva ili prošeta dvorištem. Nema vjeverica koje su se penjale na naša stabla. Sve je manje riba, galebova, ptica, pčela… Čovjek je uzeo vlast u svoje ruke, kaže 87-godišnja Sonja Ritoša
Posvetivši je 87-godišnjoj sugrađanki Sonji Ritoši, novigradski Muzej Lapidarium u Novigradu u ponedjeljak je, na Međunarodni dan muzeja, otvorio izložbu "Dajla… e poi ci sei tu Sonja".
Knjiga Ova audio-vizualna priča posvećena je sugrađanki Sonji Ritoši (rođenoj Grubić) i njezinoj životnoj priči. Središnja nit njezine priče je Pula, ali još više Dajla, o kojoj piše s ljubavlju i toplinom. To je ujedno bio poticaj da se novigradski muzej prihvati tiskanja njezina rukopisa i pjesama, a knjigu je sama jednostavno nazvala "Moja priča". Knjiga je dopunjena i vizualnim materijalima njezine kćerke, etablirane londonsko-pulske umjetnice Lare Ritoše - Roberts.
Put jedne žene
- S obzirom da knjigu "Moja priča" ipak ne možemo predstaviti bez same Sonje, koja je trenutno u Puli, a i Lare koja je u Londonu, odlučili smo ih predstaviti sažetom audio-vizualnom formom koja se sastoji od snimljenog Sonjinog glasa dok čita pjesmu i ulomak o Dajli 70-ih. Njezinu naraciju prati zvučna podloga, odabrane Larine sekvence digitaliziranih obiteljskih fotografija i video iz Dajle, pojašnjava dr. sc. Jerica Ziherl, ravnateljica muzeja Lapidarium.
Sonjini roditelji rođeni su u Funtani i Ladrovićima, emigriravši iz Istre u prošlom stoljeću, početkom talijanske okupacije. Majka je porodila 21 dijete, a Sonjina sjećanja vode nas kroz četiri državna sistema, sve do današnjih vremena. Knjiga je pogled na prijeđeni put jedne žene, njezino viđenje i sažimanje osobnih ljudskih uspona, padova i promjena, ratova, stradanja, mizerija, nadanja, izazova identiteta, nedvojbenosti i tople čovječnosti.
Priroda i čovjek
Slijedi Sonjino svjedočanstvo o Dajli, u koju ju je 1969. prvi put doveo suprug Stanko: "Bila sam tada oduševljena onime što sam vidjela. To se ne može opisati. Ceste još nisu bile asfaltirane, svugdje je bilo puno zelenila, pjevale su ptičice, zrak je bio čist. Šetajući prema Stanciji Bružada, svaki su čas preko ceste istrčavale srne ili pokoji zec. Pomislila sam da je ovo raj na zemlji i sanatorij za osobe lošeg zdravlja. Tako sam se i osjećala svih ovih 50 godina, kaže Sonja, ukazavši u dirljivom nastavku na negativne promjene koje su potom zadesile Dajlu, mjestu koje je zadesila sudbina mnogih turističkih "atraktivnih lokacija" uz more.
- Nažalost, mijenjala se slika Dajle: rezala su se stabla, pluća Dajle, asfaltiralo se, betoniralo pa su nestale srne, zečevi, ptice, pčele, leptiri. Još poneki kos zapjeva ili prošeta dvorištem. Nema vjeverica koje su se penjale na naša stabla. Sve je manje riba, galebova ptica, pčela… jer je čovjek uzeo vlast u svoje ruke. Samo se gradi i uništava priroda; betonira se more, ruše se stabla. Ne čuje se više kukurikanje pijetla, zvuk traktora koji obrađuje zemlju, nema radosnog dječjeg vriska. Ljudi se više ne druže; nemaju vremena. A zlo pohlepe za zaradom treba upropastiti i ovo malo prirode, ali ona se osvećuje - sve su veće vrućine, sve su češće tuče, sve je manje kiše kada je potrebna, sve je više poplava, a sve manje biljaka i životinja. Šteta je što nova pokoljenja neće doživjeti barem malo moga osjećaja i oduševljenja s prirodom koja je bila u Dajli tih 60-ih godina, zaključuje Sonja.
Dizajn izložbe potpisuje Oleg Šuran, a fotografije postava Vladimir Bugarin. Izložba je otvorena do 18. lipnja, a može se razgledati svakog radnog dana od 9 do 15 sati, a četverominutna audiovizualna priča dostupna je i na muzejskoj stranici www.muzej-lapidarium.hr.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
