Iz reakcije vodeće pulske SDP-ovke Sanje Radolović na odbijanje Istarske županije da sufinancira prijevoz učenicima u škole može se zaključiti da Sanja Radolović, nažalost, ne zna što je to socijaldemokracija. I ne samo ona, istupe koji su u oštroj suprotnosti s onim što bi socijaldemokracija trebala zagovarati imali su i nebrojeni drugi SDP-ovci.

Podsjetimo, država financira dio prijevoza učenicima, a ostatak mogu i ne moraju financirati županije. Istarska županija odlučila je da neće to plaćati i prebacila lopticu gradovima i općinama. Sanja Radolović je na taj čin reagirala riječima da su time "roditelji i djeca na neki način kažnjeni jer nemaju iste uvjete za obrazovanje i razvoj".

Međutim, da je Županija i platila razliku u cijeni svima - neki roditelji i neka djeca i dalje ne bi imali iste uvjete za razvoj. I to je ključ problema kojeg, čini se, Sanja Radolović i mnogi drugi koji se nazivaju socijaldemokratima ne razumiju.

Bivši predsjednik SDP-a Davor Bernardić svojedobno je rekao, otprilike, da socijaldemokracija ne znači da svi moraju imati jednako, već da svi moraju imati jednake šanse. I to je zapravo najkraća i najtočnija definicija te političke ideologije.

Socijaldemokracija se ne zalaže za to da svi budu jednako imućni (za što se zalaže socijalizam), već za to da se u društvu stvore pretpostavke da svi realno imaju priliku postati imućni.

Kad se zalaže za to da Županija svima plati kartu za autobus, Sanja Radolović se zapravo, a da toga možda nije ni svjesna, zalaže za to da se karta za autobus plaća i djeci bogatih roditelja. Je li u redu da porezni obveznici, među kojima ima mnogo onih vrlo slabog imovnog stanja, plaćaju prijevoz sinovima i kćerima Istrijana s dobrim plaćama, dobrostojećim privatnicima, direktorima ili vlasnicima golemih kuća s apartmanima? Naravno da nije jer je to tipično bacanje javnog novca. Ta djeca, naime, već imaju dobre šanse za uspjeh jer im njihovi roditelji mogu priuštiti kartu za autobus, instrukcije, upis na privatni fakultet i svu moguću pomoć. S druge strane su djeca siromašnih roditelja koja o svemu tome mogu samo sanjati.

Pravi socijaldemokrat stoga se ne bi zalagao za to da sva djeca dobiju financijsku pomoć za prijevoz, već da je dobiju samo djeca roditelja slabijeg imovnog stanja. Ista stvar je, na primjer, i sa stipendijama. One se u mnogim hrvatskim gradovima i općinama dodjeljuju prvenstveno po kriteriju odličnosti (onom tko ima bolje ocjene), što je užasno pogrešno. Svrha stipendije, kao i socijalne pomoći uopće, nije da se nagrađuju najbolji, već da se pomaže onima koji nemaju, a sve s ciljem da i oni dobiju koliko-toliko jednake šanse za uspjeh u životu.

S obzirom da su danas izbori za novog predsjednika SDP-a, bit će zanimljivo vidjeti hoće li on ili ona razumjeti u čemu je bit socijaldemokracije. I vezano za to, zašto ta opcija u Hrvatskoj na izborima prolazi - sve lošije.

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast