Ono što nam sada najmanje treba je daljnji sukob predsjednika i premijera. Zar se zaista moraju ponašati kao djeca koja ne znaju stati. Dovoljno je da jedan ujutro nešto kaže, a drugi za sat, dva replicira. Zašto se diskusija ne vodi oko pravih problema, već krafnama iz Bruxellesa i vatrogasnih tema. Vrijeme je da se svi u Hrvatskoj uozbilje, jer dolaze teška vremena

Ovo prepucavanje predsjednika i premijera prevršilo je svaku mjeru. U vremenima kada je, ne iz dana u dan, već iz sata u sat u zemlji sve gore, ovaj verbalni rat dvojice najmoćnijih ljudi nema nikakvog smisla. Stvoren je i jaz između Pantovčaka i Banskih dvora koji će se teško moći sanirati.

Nema ni puno smisla prepričavati što su, recimo u srijedu, jedan drugom rekli. Od Plenkovićeve konstatacije o Milanoviću kao piromanu koji se pretvorio u vatrogasca, do Milanovićevom traktatu o kroasanima koje je Plenković jeo u Bruxellesu i Parizu. A na što aludira 'šmrkavac' zaista je teško komentirati. Kako 'prepiska' vjerojatno nije završena valjda ćemo i to brzo saznati.

Međutim, u ovom je trenutku mnogo toga važnije. Prije svega, što nam slijedi u borbi protiv korone. Sada je posve jasno da smo povukli mnoge loše poteze, od trenutku kada smo nesmotreno uništili turističku sezonu i izgubili milijune. Naime, da se na vrijeme zabranio rad noćnih klubova na Jadranu mogli smo imati bar za deset, dvadeset dana dužu sezonu i zaraditi mnogo novca. Sada, kao da smo se prepustili švedskom modelu, epidemija bukti, a mi čekamo rješenje s neba. 

Oko korone - ništa

Očito se potvrđuje ono o čemu je govorio i predsjednik, da je Nacionalni stožer produžena ruka politike. Jer kako je moguće da svaki dan čekamo još gore brojke, a ne poduzima se gotovo ništa. Svadbe se valjaju Slavonijom, inspektori pišu kaznice noćnim klubovima, hrvatski gradovi žive kao da se ništa ne događa. Dok je Ljubljana grad duhova, pusta, a Janez Janša je jasno poručio građanima, važno nam je vaše zdravlje, pa tek onda ekonomija.

Drugo, hrvatska je Vlada nakon šest mjeseci skinula moratorij na ovrhe i prepustila građane na milost i nemilost onih koji će im sada sjesti za vrat. Onaj krunski argument da se dugovi moraju vraćati – a moraju – pada u vodu upravo pred Vladinim stavom da ne vraćaju dugove za lijekove.

Što je učinjeno u mandatu ove i bivše Vlade da se taj problem riješi. Ništa. Nagomilani su novi dugovi. Kako dijeliti lekcije građanima da moraju snositi teret odgovornosti za dugove koje imaju, dok se Vlada nonšalantno, s visine odnosi prema svojim vlastitim dugovima. Nemamo novca, poruka je iz Banskih dvora, a odgovor građana bi također mogao biti 'nemamo novca', jer su ga 'pojeli' državni uhljebi.

Treće, zaista je vrijeme da se okupi državni vrh, ljudi iz vrha vlasti i razmotre stanje u zemlji. Milanović ima posve pravo da je vrijeme za to i čudi da je dobio 'košaricu', možda samo zato što je inicijativa bila njegova. Sada predsjednik i premijer jedan drugome pišu ljubazna pisma, a odgovore na vruća pitanja što je u pozadini pucnjave pred Banskim dvorima i dalje nismo dobili. Da li vjerovati da se radilo o pokušaju atentata na premijera ili je to bio amaterski suludi napad mladog ekstremiste koji je odrastao u sredini pune mržnje.

Četvrto, gdje su ta spasonosna rješenja iz Europske unije, gdje je novac za obnovu Zagreba, gdje su one silne milijarde o kojima smo slušali za vrijeme kampanje pred izbore. Sada tek saznajemo da je dug put do tog obećanog novca, kao uvijek iz EU-a. Dug, a možda i neizvjestan ako ne ponudimo prave projekte, a na tome se baš i nismo iskazali.

Vrijeme je za otrežnjenje svih, pa i ljudi koji vode ovu zemlju. Stranačkih prepucavanja nam je svima preko glave. Zoran Milanović zaista nije bio taj koji je promovirao mržnju i radikalizam, to je došlo iz sasvim drugih krugova, onih koji su u to vrijeme bili bliski i HDZ-u. Zato je posve kontraproduktivno, ako se zaista želi povesti bitka protiv ekstremizma i radikalizma, upirati prstom u Milanovića. Bez obzira na njegove nespretne izjave iz prošlosti, poput one 'ili mi, ili oni', i Hrvatske kao slučajne države.

Po stoti put treba reći da ekstremi sigurno nisu ni Plenković ni Milanović. Plenković je na čelu stranke koja sve više vuče na stranu krupnog kapitala, Milanović je, bez obzira što često nije bio na liniji socijaldemokracije, ipak znatno više okrenut ljevici i s više osjećaja za muke građana. Njegova je vlada donekle riješila problem švicaraca, a ova sadašnja ne može donijeti ni razumni zakon koji bi olakšao muke ovršenih građana. Sve ovo što se predlaže je prazna kozmetika koja nikome neće donijeti ništa. Osim onih koji nabijaju kamate na dugove.

Pritisak na zdravstvo

Sve su to krajnje ozbiljne teme o kojima treba razgovarati. Ulazimo u vrijeme opasnog života, kada nitko ne zna što nas čeka s epidemijom korone. Na zdravstveno smo osoblje stavili ogromni zadatak, u zemlji gdje su liječnici slabije plaćeni od vozača gradskog prijevoza, a medicinske sestre zarađuju manje od ćata iz kancelarija. Ministar zdravstva to dobro zna, ali nije učinio ništa, za razliku od svojih kolega u Rumunjskoj, Mađarskoj, Srbiji i brojnim drugim zemljama gdje su primanja zdravstvenog kadra preko ljeta znatno povećana.

Ulazimo u vrijeme opasnog življenja i kada će mnogi ostati bez posla, kada će se mnogi biznisi urušiti, firme propasti. Na sreću po Hrvatsku imamo Zdravka Marića kao ministra financija, jednog razumnog i korektnog čovjeka koji će valjda uspijevati kormilariti krizom.

Ono što nam sada najmanje treba je daljnji sukob predsjednika i premijera. Zar se zaista moraju ponašati kao djeca koja ne znaju stati. Dovoljno je da jedan ujutro nešto kaže, a drugi za sat, dva replicira. Zašto se diskusija ne vodi oko pravih problema, već krafnama iz Bruxellesa i vatrogasnih tema.

Vrijeme je da se svi u Hrvatskoj uozbilje, jer dolaze teška vremena.

Povezane vijesti

• Logično je da su Bernardićevi stranački uhljebi na nož dočekali udar na privilegije koje im je omogućilo nesposobno bivše vodstvo stranke
• Filipe Zoričiću, mani se ćorava posla!
• Nema sreće za zemlju u kojoj su liječnici plaćeni kao čistači ulica