Umro je moj otac, volio bih da se nastani na planet Farout

Robert Frank

Posljednji zapuh vjetra kroz otvoreni prozor bolesničke sobe ugasio je svijeću života mog oca. Slabi plamen dogorio je do kraja, vosak se pretvorio u bezličnu masu. Nastao je potpuni mrak i nerazgovjetni zvukovi od kojih šumi u ušima. Otac je umro sam, pod maskom s kisikom, daleko od bilo koga svog, sebi važnog, intimnog. Umro je okružen nepoznatim, ali dobronamjernim ljudima koji su mu do kraja pomagali.

Vjerojatno su mu olakšavali zadnje udisaje. Uvjeravam se da mu je netko u samrtnom hropcu zadržao ruku, uputio zadnji pogled prema njegovim snenim, umornim i mutnim očima. Možda je tom nekom nepoznatom, ali dobronamjernom, sitnim, jedva primjetnim pogledom ispod poluspuštenih kapaka uspio uputiti zahvalnost što ga otpraća kao čovjeka. Umro je od koronavirusa koji je uništio njegovo ionako oslabljeno tijelo.

Priroda je učinila svoje, odvojila je dušu od tijela. Ili možda zajedno, zauvijek spojeni, lebde svemirom u očekivanju naseljenja na neki drugi, od nas jako udaljeni planet novog života. Planet za koji znamo da postoji tek kad na njega dođemo, ali Zemljanima, svima onima koji za nama tuguju i oplakuju nas, ne možemo poslati poruku da smo živi i drugačiji.

Bilo bi lijepo kad bi postojala nada da u Sunčevom sustavu, iza najudaljenijeg planeta od Zemlje, što je po dosad poznatom bio Pluton, a odnedavno je Farout, ima neki planet na kojem se okupljaju ovozemaljski mrtvaci koji tamo oživljavaju. Nažalost, u to baš i ne vjerujem, iako bi mi bilo lakše podržati takvu tezu znajući da će nam se onda putovi negdje opet susresti, a životi ispreplesti.

Još jednom se potvrdilo da je smrt neizostavan, bolan i neminovan proces naših života. Otac je otišao bez posljednjeg pozdrava, zadnjeg adio, bez rukovanja, poljupca, popravljanja jastuka i zajedničkih suza, mekih riječi ljubavi, utjehe, oprosta i oproštaja. Napustio je ovaj svijet neviđenih nepravdi i prekrasnih ljepota u miru, tišini, dostojanstvenosti i samoći. Nadam se nesvjestan trenutka kojem se približavao užurbanim korakom.

Što ostaje? Život. Mi ostajemo. Mi koji pamtimo samo sretne dane. I veselimo se onima koji će opet doći. Bok, stari…