(M. MIJOŠEK)
Ovo su za Uljanik dani mogućih preokreta. Izgleda ludo, ali otpisani se škver, kojeg su svi vidjeli u
eliminacijskom procesu, vraća u igru. Najprije je bivši predsjednik Uprave Uljanika Karlo Radolović, neupitni autoritet hrvatske brodogradnje, u našem listu poslao jasne poruke da pulsko brodogradilište može opstati pod uvjetom da ode u stečaj i provede se preustroj u okviru kojega će biti posla za daljnje obavljanje djelatnosti. U danu kad je to Radolović rekao, u Hrvatsku je u okviru summita u Dubrovniku "Kina + 16" došao kineski premijer Li Keqiang. Večerao je s premijerom Plenkovićem, podružili su se, pala je noć i onda, kao grom iz vedra neba, neočekivano, u četiri sata ujutro, stiže spas za Uljanik Grupu! Deus ex machina. Kineski je premijer, naime, u četiri sata iza ponoći nazvao direktora jednog od vodećih državnih kineskih brodogradilišta CSIC. Rezultat poziva - predstavnici CSIC-a 16. travnja dolaze na razgovor u Zagreb gdje će raspravljati o tome da možda postanu strateški partner Uljanik Grupe.
Lucky punch
Za Uljanik Grupu, brodogradilište Uljanik i 3. maj, to je nešto poput "lucky puncha", onog rijetkog udarca u boksu kad grogirani i na konopce bačeni boksač, na pedalj od predaje meča, zadnjim atomom snage upućuje taj jedan, jedini, fatalni i sretni udarac kojim pobjeđujete unatoč
inferiornosti. Da li se to upravo događa Uljanik Grupi? Da joj se u zadnji čas ponude dvije opcije mogućeg pozitivnog raspleta situacije?
Karlo Radolović je svoju viziju spasa Uljanika iznio hladno, racionalno, argumentirano i precizno. Kineski partneri to tek trebaju. Možda je grubo reći da način dogovora sastanka oko Uljanika zakazanog već za par dana ne ulijeva povjerenje, ali svakako nije uobičajen. Noćni poziv kineskog
premijera i zapovijed šefu najvećeg brodogradilišta da odmah dođe u Hrvatsku model je poslovnog ponašanja suprotan zapadnoeuropskom kojem Hrvatska teži. A opet, najveći se poslovi ponekad baš tako sklapaju: u čudnoj, noćnoj atmosferi, kad se pusti ručna kočnica i puno toga ovisi o energiji između moćnika koji pregovaraju. Načelno je to Plenković dobro odradio. U pravom trenutku i ambijentu, otvarajući vrata kineskim investicijama koje ta država iz geostrateških i poslovnih razloga priželjkuje u Hrvatskoj, mudro im je uvalio spašavanje domaće brodogradnje. I to bi mogao dobiti. Kinesko ulaganje u Uljanik Grupu, dođe li do toga, kolateralna je pojava u puno većoj dimenziji potencijalnih kinesko-hrvatskih poslova. Kinezi će to s Uljanik Grupom odraditi usput, u hodu, kao dio preuzete obveze u kontekstu puno većih poslova. No sve u životu ima svoju cijenu. Posebno u
biznisu, u kojem nema poklona.
Ako Kinezi budu spašavali hrvatsku brodogradnju, negdje i u nečemu će to Hrvatska nesumnjivo (pre)platiti. Ispast će da, preuzimajući Uljanik Grupu, Kinezi rade veliku uslugu Hrvatskoj.
To je uostalom i točno, jer im dosad nije palo na pamet ući u igru za strateškog partnera, već će to sada učiniti iz sasvim određenog razloga. Realno, znali su Kinezi i prije ovog susreta da Uljanik proizvodi posebne brodove i da je to brodogradilište koje ima vrhunske projektante, zanimljivu tehnologiju i golemo znanje koje predstavlja moć. No unatoč tome nisu pokazivali interes, nisu ušli u "data room" i napravili dubinsku analizu firme. Poanta je da nisu htjeli Uljanik Grupu, a sad možda budu spremni za njeno preuzimanje zato što bi to mogao biti samo mali dio neke puno veće priče. Upravo zbog tog razloga razliku u cijeni Hrvatska će, premda je to Plenković dobro
odigrao, negdje platiti.
Uloga SAD-a
Kina, koja osvaja Europu i svijet novcem i novim tehnologijama, nije bezazlena. To je drugo gospodarstvo svijeta i država koja je na rubu otvorenog sukoba sa SAD-om. Već postoji polarizacija najvećih država svijeta s Kinom kao glavnom temom rasprava. Suradnja s Kinom koja se Hrvatskoj
široko osmjehuje otvara jedna velika, a zatvara druga ništa manja vrata. SAD, naime, sigurno neće blagonaklono gledati na potencijalno kinesko pozicioniranje u Uljanik Grupi. Kao partner na kojeg SAD računaju i zato nam povremeno izručuju vojnu opremu, ali nam istodobno nekad ne dozvoljavaju da kupimo onu koju želimo poput izraelskih ratnih zrakoplova, Hrvatska se gospodarskim povezivanjem s Kinom ustvari usko veže uz američkog najvećeg i najopasnijeg neprijatelja. SAD s Kinom nikada neće otvoreno zaratiti na vojnom polju, no svi drugi oblici ratovanja, koji su posljedica strahovite snage, potencijala i nerazumijevanja jednih i drugih, već postoje i trajat će nepredvidivo dugo.
Lenac i LNG
Kad bi Kina preuzela Uljanik i 3. maj kao njen sastavni dio, pozicionirala bi se niti desetak kilometara od remontnog brodogradilišta Viktor Lenac koje se specijaliziralo za popravke ratnih brodova iz američke pomorske flote. Za Amerikance je to preblizu, nezgodno i opasno, no ovo ne bi bio presedan, jer se slična situacija već dogodila u Trstu gdje kineski kapital ulazi u tamošnju luku koja je na
desetak minuta leta od Aviana, gdje su stacionirane američke zračne snage. Pod pretpostavkom da preuzme Uljanik i 3. maj, pa dobije pravo gradnje i upravljanja nizinskom prugom na dionici Rijeka - Karlovac te dobije koncesiju za upravljanje i razvoj novog kontejnerskog terminala Zagrebačka obala u riječkoj luci, Kina bi se strašno pozicionirala u ovom dijelu Europe gdje se more duboko usjeklo u kontinent i čime se značajno skraćuje promet robe iz Kine za Europu. Polje sukoba Kine i SAD-a, i opet na području sjevernog Jadrana, još su dva projekta: na Krku, neposredno jedan do drugog, dva su golema terena na kojima bi se, s jedne strane, trebao graditi LNG terminal koji forsiraju SAD, i kontejnerski terminal koji forsiraju Kinezi. Hrvatska u toj igri moćnika na svom teritoriju hipotetski može profitirati, a mogu je i jedni nagaziti zbog onih drugih.
5G tehnologija
Strateški dobro promišljeni i legitimni kineski potezi na području sjevernog Jadrana provokacija su za SAD koji s tom državom ratuju oko mnogo čega. Najznačajniji vidljivi rat je oko Huaweija, vodeće kineske i svjetske kompanije u tehnologiji za 5. generaciju bežićnih mreža (5G). Kineske su kompanije snažno napredovale u razvoju tehnologije za mrežu 5G, dok najveće zapadne kompanije za njima zaostaju po nekoliko godina. Sporna mreža 5G, za koju su se mimo američkih interesa odlučili Njemačka, Francuska i Italija, imat će enormno veću internetsku brzinu od postojeće 4G mreže koja uglavnom služi za pametne telefone. 5G mreža omogućit će upravljanje robotiziranom proizvodnjom u tvornicama, ali će imati i duboke posljedice na obranu i sigurnost. Njome će se omogućiti
upravljanje vojnim operacijama koje uključuju borbene zrakoplove i podmornice, ali i ostala oružja. Amerikanci u tome kasne, što kod njih stvara nervozu. Iako očekuju stvaranje širokog bloka protiv novog kineskog osvajanja svijeta, partnere za takvu koaliciju zasad su donekle pronašli u Kanadi, Australiji i Novom Zelandu. Postane li Kina prijatelj i golemi ulagač u hrvatsko gospodarstvo, Hrvatska i SAD više neće biti "best friends". Ili barem ne u mjeri kao dosad.
Logika SAD-a je jasna: prijatelj našeg neprijatelja i naš je neprijatelj. Hrvatska je mala, naizgled nebitna, a suštinski se, usprkos tome, može naći u nezgodnoj poziciji između američkog čekića i
kineskog nakovnja. "Quod licet iovi, non licet bovi" - što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu. U
prijevodu, tamo gdje Njemačka i Italija bez bilo kakvih značajnijih posljedica mogu reći SAD-u odlučno "ne", Hrvatska si to teško može dozvoliti. Jer je to u nečem drugom sa SAD-om može jako puno koštati.