PIŠE ROBERT FRANK
Recite svemircu J. A. Rupniku da je dosta! Nek’ se spusti na zemlju! Nema više županijskih para!
Arhiva
Život svjedoči da je u najsloženijoj situaciji odgovor nekad najjednostavniji. Rupnik dobiva novce zato što - može! Jednom je prodao muda pod bubrege i sad prolazi po istoj matrici. On je naprosto uspješni prodavač magle, dok ovi iz Županije, slijepi pored zdravih očiju, namiruju njegov bunar neiscrpnih želja
Kad bi u političara moral bio važan, po njemu bi ih se i mjerilo. U hrvatskoj političkoj praksi moral je rastezljiv kao žvakaća, točka pucanja mu je daleko. Pojam i značenje morala prilično subjektivno i neprecizno određuju što političar smije ili ne smije raditi, kao i gdje su granice tog odvajanja. Moral bi trebao određivati i koliko je u potezima političara pravde te poštenja, koliko je on uopće svjestan obaveze brige za opće, zajedničko dobro, ali i koliko se spreman podrediti interesu zajednice. Moral je doživljaj, ali i obmana, mogući saveznik, ali i potencijalni protivnik političara. Kao takav, zna biti zajebana stvar. Nemaju ga svi, isto kao što ga svi ni ne doživljaju na isti način. Ernest Hemingway je rekao da o moralu zna samo toliko da je moralno ono poslije čega se čovjek dobro osjeća, a nemoralno ono poslije čega se čovjek osjeća loše. Teško je reći što o toj Hemingwayevoj izreci misli junak naše priče, županijski vijećnik Josip Anton Rupnik, inače predsjednik Zelenog saveza i Udruge Ekop Istra. Teško je reći, kad se uđe u njegovu priču, dal’ se osjeća dobro ili ipak loše. Čovjek, naime, ima problem klizanja u politički nemoral, čega kao da nije svjestan. Posložene činjenice ne izgledaju dobro: njegova (polu)fantomska udruga „Ekop Istra“ svake godine, i tako već godinama, dobiva županijske novce.
Percepcija je da se to događa jer je, kao, njegov glas važan, prevažan, za stabilizaciju i održavanje vlasti IDS-a u Istarskoj županiji. Analiza odnosa snaga u Županijskoj skupštini nešto tako, međutim, ne sugerira. S njim ili bez njega, IDS ima dovoljnu većinu. No netko bi ipak mogao zaključiti da je s 1,2 milijuna županijskih kuna dobivenih u posljednjih 7 godina, Josip Anton Rupnik, zlu ne trebalo, IDS-ov spavač. To je onaj tip u špijunskim filmovima i trilerima koji obitava uglavnom na neprijateljskom teritoriju te s prikrivenim identitetom cijeli život, posredstvom kodirane poruke, čeka svoje aktiviranje u krajnje nužnom slučaju. U filmovima je takav lik, uglavnom, kiler, atentator, a može biti i, zašto ne, presudni vijećnički glas. U političkom životu Istre Rupnik bi kao spavač poslužio kod osiguranja eventualno ugrožene većine IDS-a u Županijskoj skupštini. Ali ni ta teza ne drži vodu. Rupnik je, naime, zbog višegodišnjeg dobivanja županijskog novca javno razotkriven. Stoga bi njegov hipotetski glas, kao ključna prevaga u korist vladajućih, do kosti razobličio teoretski problematičan odnos tog županijskog vijećnika, koji prima novac od Istarske županije na čelu s IDS-om, i Istarske županije na čelu IDS-a koja mu ga omogućava. Tako razotkriveni spavač, pretvoren u poslušnog glasača u pat poziciji, postao bi neupotrebljiv. Postao bi i veliko opterećenje jer se za njih, spavače, u poslu kojim se bave ne zna i ne smije se znati ni tko su i ni što su. Još manje ih se, recimo, javno nagrađuje za vjernost i podršku vladajućoj stranci u kriznim trenucima. Spavače koji odrade posao, a nitko ne zna njihov identitet niti ih se može povezati s onime što su odradili, namiruje se u tišini, ispod žita, da nitko ne zna i nikada ne može posumnjati da su nečemu dali svoj doprinos. Rupnik, znači, nije spavač. Ali prima pare, na stolu, javno. Pa tko je onda taj Josip Anton Rupnik?! Tajni agent?! Nikome normalnom nije jasno da je u sedam godina gotovo pa nizašto dobio 1,2 milijuna kuna županijskih novaca.
Život svjedoči da je u najsloženijoj situaciji odgovor nekad najjednostavniji. Rupnik dobiva novce zato što - može! Jednom je prodao muda pod bubrege i sad prolazi po istoj matrici. On je naprosto uspješni prodavač magle, dok ovi iz Županije, slijepi pored zdravih očiju, namiruju njegov bunar neiscrpnih želja. Hemingwayeva izreka o moralu od njega se odbija kao val od visokih stijena.
U svemu tome uopće nije važno čime se ta njegova udruga bavi. Rupnik to, uostalom, ni ne zna suvislo objasniti. On ne razumije da se njegova udruga ne bi smjela financijski održavati županijskim novcem istodobno dok je on županijski vijećnik. Važno je i to što kod prevažnog županijskog vijećnika, koji traži nešto što na toj adresi ne bi smio tražiti, i što s te iste adrese dobiva nešto što ne bi trebao dobivati, ne postoji politička kultura. To što on radi, a Istarska županija mu asistira, krajnje je bezobrazno, bahato, stupidno i podcjenjivački prema javnosti i građanima. Krajnje je vrijeme da netko u Istarskoj županiji J. A. Rupniku kaže da je dosta, nek’ se spusti na zemlju, nema više županijskih para.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
