Budim se rano, oko 2 - 2.30, dok normalan svijet spava. Kako imam nešto više godina, a volim pecanje (ribolov) logično je da nakon ranojutarnje kave sjedam u auto (uvijek pun pribora za ribolov) i vozim na poziciju.

Noć je, petak na subotu. Na poziciji sam gdje obično pokušavam nešto uloviti, desno od mene je bijeli Audi A3. U njemu su dvije osobe. Lijevo je neki manji automobil: u njemu ih je troje - dva dečka i jedna djevojka. Kod njih se svašta događa: svako toliko otvore se vrata, i na tlo gotovo pa ispada polunaga osoba.

Oko tri sata do mene dolazi jedna mačka žuto-smeđe boje. Nema rep. U tom kvartu, inače, ima više mačaka bez repa. Uvijek joj donesem nešto za jesti pa se toliko oslobodila da uzima hranu iz ruke.

Spava jedna žena

Iz smjera Arene čuje se druženje mladih - po jačini buke moglo bi ih biti pedeset, možda i više. Očito se ne sekiraju puno oko mjera za sprječavanje pandemije koronavirusa. Druže se u blizini spomenika drugu Titu i njegovim suborcima - moglo bi se reći da se radi o mladim antifašistima.

Dok se od tamo čuje vriska mladih, na drugoj strani, u tami borove šume, u devastiranim objektima bivše vojske spava jedna žena. Koja nevolja je natjerala ljudsko biće, a posebno ženu, da se nastani u ruševinama bez vode i struje?

Iza platforme "Labin" ljubičasto svijetli jedna dizalica. Da Uljanik nije u stanju u kojem je - to bi bio ukras, naročito kada navečer osvijetle dvije do četiri dizalice. Ovako, ta jedna što svijetli podsjeća na svijeću koja gori uz pokojnike.

Dirljiv prizor

Nešto poslije pet ujutro nailazi Zoki, moj prijatelj s pecanja. Ako na leđima nema torbu s ribolovnim priborom, onda ide čekati svitanje da može brati šparuge.

Prije njega, pratim jedan dirljiv prizor - iz smjera veslačkog nailazi par: gospodin 80+ i gospođa, možda malo mlađa i za glavu niža. Odšetali su do mosta, a u povratku se odmaraju na klupi uz šetnicu. Svako od njih nosi podmetač za sjedanje. Klupa je metalna, očito hladna.

Približava se pet i pol, u glazbenoj noći Hrvatskog radija naš Čarles i ekipa puštaju "Rano jutro, pola šest - Moja Milena". Nekako prigodno, od Velog Vrha šetnicom nailazi mršava žena u riflama i jakni, sa šiltericom na glavi, a u zubima cigareta. Sam sebi kažem - "Moja Milena".

Noć pomalo blijedi, primiče se zora, otišao je i prvi vlak (jedan vagon) pa se sjetim pokojnog Balaševića i njegove Ketrin, "prema kojoj nije bio fin", a tako mu je bila draga. Sjetim se "Arene", zelenog vlaka, pa onda onoga koji je imao puno, puno vagona i vozio je do Beograda. Zvali smo ga Beogradski.

Primiče se kraj noći - moram i ja poći…

Povezane vijesti

• Protestni "mali" izbori
• Zločin s ukorom
• BILJEŠKA IZ GRADSKE SVAKODNEVNICE: Posao i strast