Ako neće (ne)milom, premijer Andrej Plenković će silom. A isprobao je čovjek do ovog trenutka, uvidjeli ste već i sami, kojekakve opstrukcijske vratolomije. Otkad su prosvjetari prije gotovo mjesec dana stupili u štrajk, vođa države upotrijebio je čitav sijaset municija za koje se nadao da će u jednom trenutku postati diskvalifikacijski instrumenti dovoljno snažni da umrtve neumorni sindikalni kotač: cinično je ponižavao, rugao se, bacao dimne zavjese, odvraćao pozornost, iz ladica vadio uvrjedljive ponude. Na koncu, kad niti metoda "zavadi pa vladaj", zasad u pravilu efikasna u razjedinjenom hrvatskom društvu, nije urodila plodom, Plenković je učitelje i profesore odlučio šutnuti s litice egzistencije.

Nakon mjesec dana neočekivano jedinstvenog štrajka, neumornim ponavljanjem da objektivnih razloga za blokadu nastave više nema, Vlada je najavila da prestaje plaćati prosvjetarsku borbu za povećanje koeficijenta od 6,11 posto. Najavljeno - ispunjeno. Niti jučer, kada je cirkularni štrajk pretvoren u frontalni, niti danas, nastavnici i učitelji neće dobiti dnevnice. Tako će ostati, odluka je premijera Plenkovića, i ubuduće, sve dokle god u zaposlenicima osnovnih i srednjih škola bude ustrajnosti i borbenosti.

Prosvjetari, međutim, ne odstupaju pod prijetnjom, nisu pognuli glave. Naprotiv, dočekali su se na sve četiri. Najavili su štrajk koji će trajati svaki dan do ispunjenja zahtjeva. Najavljeno - ispunjeno. Osim što danas opet nema nastave u cijeloj Hrvatskoj, sindikati će održati i akciju "Potrubi za obrazovanje" za vrijeme zasjedanja Kongresa HDZ-ove europske obitelji, Europskih pučana, ispred zagrebačke Arene, premijeru Plenkoviću pod nosom. Već sutra organizirat će i mini prosvjed na Markovu trgu, a za ponedjeljak najavljuju prosvjed na Trgu bana Jelačića.

Sindikati će, izvjesno je, štrajk držati na dosadašnjem nivou dokle god ne osjete pritisak i obamrlost svojih članova. No, njih devedeset posto zasad podržava blokadu što je premijeru Plenkoviću valjda neshvatljivo gotovo u jednakoj mjeri koliko mu je nemoguće objasniti zašto jedan sektor, a dodajmo da ovdje nije riječ o bilo kojoj parazitskoj administrativnoj službi, ne bi smio zaostajati za drugim. Isto, očigledno, vrijedi i za njegovu ministricu obrazovanja, koja se pak u ovom sukobu odlučila poistovjetiti s pokretom nesvrstanih.

Borba za povećanje koeficijenta složenosti poslova pretvorila se u ovih mjesec dana, napokon, u grčevitu borbu za društvenu jednakost, dostojanstven život, socijalni dijalog i zreliju demokratsku klimu. Prosvjetari su se dosad već othrvali i sa zajedljivim opaskama realnog sektora i s dijelom nezadovoljnih roditelja, kao i s ostatkom javnosti koja ih ne podržava, a što se uglavnom svodi na uskogrudna objašnjenja, naklapanja o tanašnim i krhkim đačkim leđima preko kojih se cijela ova bezizlazna situacija prelama.

Hrvatske škole trenutno pohađa 463 tisuće učenika koji su sada, tako glasi Vladina retorika, iscrpljeni zbog diskontinuiteta u nastavi. Ne samo da je Plenković jasno dao do znanja koliko mu je tih 463 tisuće djece (ne)važno, već je i pokazao da uopće ne razumije fundamentalnu važnost odgojno-obrazovnog sustava za društvo kojim upravlja. Njegovi prioriteti ne leže u ljudima koji odgajaju generacije. On u školama naprosto ne vidi interes za budućnost nacije koju toliko ljubi. Pritom, ništa manje važno, zaboravlja da je upravo on poslodavac zaposlenicima kojima neisplatom dnevnice utjeruje strah u kosti, i čiju se egzistenciju ne libi ugroziti.

Ništa premijer u ovih mjesec dana nije uspio naučiti. Nije svladao niti jedno poglavlje, niti jednu lekciju. Pao je ispit. Vođa države loš je poslodavac i još gori đak. Plenkoviću, sjedi, jedan!

Povezane vijesti

• Nova opcija za spas Istre 1961
• Istra s onoga svijeta
• Himna tvrde kohabitacije