Imamo predsjednika! Zoran Milanović ustoličio se na Pantovčaku. Inauguriran je u svečanoj dvorani predsjedničkih dvora, položio je lijevu ruku na Ustav i razgovijetno izgovorio "Tako mi Bog pomogao". A mislili ste da neće. Pretpostavili ste možda da će Milanović izvaliti neki "zoranizam", začiniti nastup nestašnim i neozbiljnim namigivanjem, kakvom vragolastom ekspresijom lica. Đavla. Odradio je novoizabrani šef države sve po pravilima. Rekao je da hoće. No, obećao je i da će ceremonija proći bez pompe i fanfara, pa - ćorak! Decentno zamišljeni koncept pomrsila je glazbena diva Josipa Lisac.

Samo se u Hrvatskoj niske, provincijske strasti mogu uzburkati oko autentične i nekonvencionalne interpretacije himne. Zato jer se nije uspjela (niti je to trebala i htjela) držati podalje svog osebujnog umjetničkog izričaja, Josipi Lisac valja prvo iskasapiti antidomoljubne, izdajničke glasnice, a potom ju odmah i pogubiti na giljotini. Sve to dok joj uši para oriđiđi melodija nacionalne pjesme. Bez milosti! Nema ona što Lijepu Našu Domovinu pjevušiti na svoj način, i još uz pratnju Zvjezdana Ružića, peterostrukog dobitnika Porina, na pianotronu. Bolje da je, kažu dežurni puritanski dušebrižnici rasprostranjeni po društvenim mrežama, himnu otpjevala Kolinda Grabar-Kitarović, razgaljeno i ushićeno kako samo ona zna. Dotle je došlo.

I tako je oskvrnuće taktova u slavu domovini, komu milo, komu drago, Milanovića izguralo u drugi plan. I ne samo to. Hrvati su se toliko izbezumili, razjarili na Josipu Lisac, da su na trenutak izgubili pojam o sebi. Zaboravili su da nisu samo nacionalisti, već i katolici. A to se događa rjeđe od prelaska Merkura preko Sunčeva diska. Najednom, ironičnog li preokreta, nikome više nije bilo važno što na inauguraciji nema Božjih izaslanika.

Sve što istinski rodoljubi misle o nastupu jedne od nesumnjivo najvećih zvijezda hrvatske glazbene scene sublimirano je u jučerašnjem ponašanju premijera Andreja Plenkovića. Dobro, istina je da smo šefa Vlade već navikli učestalije gledati u bjeloočnice, nego u šarenice. Pitanje je vremena kad će mu oči ostati trajno izokrenute. Plenković je jednostavno takav tip. Čovjek kojeg iritira zrak. Što ga onda ne bi razdražila i Josipa Lisac. Između "Mila, kuda si planina!" i "Teci Dravo, Savo teci", teško je uzdahnuo i pogled usmjerio prema unutrašnjosti vlastite lubanje.

Nakon svečanosti Plenković jedini nije udovoljio novinarima, jedini nije dao izjavu, jedini nije komentirao Milanovićevu primopredaju dužnosti. On je, napokon, svoje već rekao. Bit će to, sjećate se prijeporne izjave, jedna tvrda kohabitacija. A mislili ste da preuveličava.

Povezane vijesti

• Nova opcija za spas Istre 1961
• Plenkoviću, sjedi, jedan!
• Istra s onoga svijeta