PIŠE CHIARA BILIĆ
Istra s onoga svijeta
Više od svega Istrijane proždire apatičnost. Njih ne zanima što se događa u ostatku svijeta, nevažno koliko je taj svijet geografski više ili manje udaljen. Takva nezainteresiranost ne treba čuditi, ona je tek posljedica dugotrajne intelektualne stagnacije, koja se poput učmale močvare ukotvila na ovim prostorima
Istrijanima nije teško dignuti tlak. Bez po muke možete u njima izazvati mučninu, vrtoglavicu. Za tili čas Istrijana čapa febra. Dovoljan je, čini se tako, samo kratki tekst "Potresna fotoreportaža iz izbjegličkog kampa u Bihaću" objavljen na Facebook stranici Glasa Istre da mojem sunarodnjaku nabreknu sve žile na vratu, a pritom još i ekran mobitela ili računala od silnog zapletanja jezika o bujicu psovki zalije sekretom iz usne šupljine. Istog trenutka u njemu nešto prokuha, to nekakvo degutantno čuvstvo. Znate već koje. Ono što se u ostatku Hrvatske naziva nacionalizmom, a u Istri Istrijanstvom.
Lijepo je katkad udahnuti slobodu izražavanja punim plućima, skinuti maske i pokazati da se unatoč tri desetljeća dugim nastojanjima vlastodržaca istarske zemlje i neba da Poluotok prikažu kao tolerantnu i multikulturalnu sredinu, istarski čovjek ne razlikuje uvelike od Krapinskog ili, recimo, Imotskog. Osim što u tim krajevima nećete svjedočiti političkim prenemaganjima o conzivenzi. Toga tamo nema. Životni standard se, kao što znamo, razlikuje, ali paradigma življenja je ista. Čast - kako to već kažemo u prilikama u kojima se želimo ograditi od generalizacije - izuzecima.
Istarska krv, dakle, počinje vriti istog trenutka kad mu mozak naiđe na nešto što mu nije blisko, a što on/ona procjeni kao prijetnju vlastitom identitetu, teritoriju, kulturi i što li se već u tim situacijama koristi za komentare prepune mržnje i gnjeva. Nazovite to, ako ste skloniji koristiti eufemizme, ksenofobijom. Želite li biti iskreni možete koristiti i sve bogatstvo jezika i okačiti takvom ponašanju etiketu fašizma. Zvuči ružno zato što označava jednu odurnu ideologiju, što ne znači da od te riječi moramo zazirati i ne koristiti je u prigodama kad ona pojašnjava fenomen koji se rađa unutar nekih, većih ili manjih, zajednica.
Tako su nehumani uvjeti u kojima migranti žive na Vučjaku, bivšem smetlištu i ilegalnom kampu na otvorenom, bili povod za komentare poput: "Tko im je kriv, imaju bogate susjedne zemlje i toplu klimu. Pod hitno ih uputiti tamo jer pričaju da idu za boljim životom, pa ako treba uporabiti i silu", "Vratiti ih otkud su došli i riješeno", "Neka se smrzavaju, sami su izabrali", "Gdje su žene i djeca?". Među "glasnijima" su i oni koji se obračunavaju upravo s novinarima koji su onamo otišli da bi sugrađane izvijestili o neizdrživoj situaciji s kojom se neuspješno bori susjedna država i to opaskama kao što su: "Ne kužim te novinare za koga rade? I njih bi valjalo potjerati preko granice", "Imate vi o čemu pisati i u Puli i o okolici, samo ko čete, ne rabite tako daleko potezati"… I meni osobno najdraži: "Ostavite novinarku da prenoći s njima, pa ju ujutro ponovno pitajte što misli o njima".
Svaki od njih mogao bi se posebno secirati, no to bi utrošilo i previše vremena, a bogami i papira. A istinu za volju ionako, kako god okrenete i s kojeg god kuta sagledate, stanu pod isti nazivnik. Čovjeku dođe da se zapita čija sudbina živi u ćorsokaku, migrantima ili Istrijanima.
Bepo i Marija, živne najednom ta slika, iz ormara vade dvocijevke. Potencijalne bliskoistočne teroriste zaustavit će ispaljenim metkom ravno među guste, crne obrve. Poluotok će opasati bodljikavom žicom, a na svakih će nekoliko metara postaviti bunkere. Naprosto ti ne ostane ništa drugo nego da protrneš na pomisao što bi sve Bepo i Marija bili kadri uraditi da migranti izgaraju od želje da uđu i ostanu u Istru, a ne, kao što je to slučaj, u zemlje zapadne Europe.
I to sve dolazi od ljudi, ovdje, istina, krajnje stereotipno nazvanih Bepo i Marija, koji doma sjede u toplom i sigurnom, dok se slavodobitno pitaju zašto na Vučjaku nema žena i djece. Nema zato što su lokalne vlasti imale dovoljno razumijevanja da ženu i djecu ne iskrcavaju na planini bez struje i vode, glasio bi odgovor koji ionako ne bi zadovoljio tobožnje dušebrižnike. Što ne pišete, komentiraju dalje Bepo i Marija, vrlo izvjesno aludirajući na lokalnu vlast, o događajima iz vlastitog dvorišta. Bepo i Marija kao da žele reći da u našoj korti nešto ne štima. A to su vam Bepo i Marija koji svake četiri godine izlaze na izbore i zaokružuju uvijek istu opciju, znate već koju, našu domaću, a ne njihovu priko Učke, i isti Bepo i Marija koji na izbore uopće ne izlaze.
To su vam, naposljetku, Bepo i Marija koji u svojoj korti već imaju bodljikavu žicu i učinili su ama baš ništa, niti koliko je crno pod noktom, čak niti u trenutku kad im se za to barem donekle pružala prilika, da ustanu protiv njenog (po)stavljanja. Tako Puležanima ne smeta granica u vlastitom gradu, ne smeta im otimanje prostora od "svojih", nego im smetaju oni koji se pokušavaju dokopati prijelaza između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Istrijani, čini se, toliko vole žice da uživaju i u onoj na Muzilu.
Više od svega Istrijane proždire apatičnost. Njih ne zanima što se događa u ostatku svijeta, nevažno koliko je taj svijet geografski više ili manje udaljen. Bepa i Mariju se migranti na Vučjaku ne tiču. "Koji je smisao ovog proljeva?", pitaju se na društvenoj mreži i dodaju: "E baš nas zanima, više i njih i novinara dosta". Takva nezainteresiranost ne treba čuditi, ona je tek posljedica dugotrajne intelektualne stagnacije, koja se poput učmale močvare ukotvila na ovim prostorima. Sudeći po Bepu i Mariji, a recimo i to da je dovoljno prošetati ulicama najvećeg grada da zaključite da njih dvoje predstavljaju poprilično reprezentativan uzorak populacije, Istra je zapela u nekom vakuumu izoliranom od ostatka kugle zemaljske. Čast - kako to već kažemo u prilikama u kojima se želimo ograditi od generalizacije - izuzecima.
Podijeli: Facebook Twiter
