Razdoblje čestitanja novoizabranom, ali starom i dobrom poznatom srbijanskom voždu Aleksandu Vučiću napokon je završilo. Nakon medijskog šušura, točnih i zlobnih primjedbi kako u Republici Srbiji rezultate izbore ne objavljuje izborna komisija nego pobjednik s manirima autokrata koji podsjeća na Pinokija, vrijeme je da za rječitija promišljanja odnosa Zagreba i Beograda. Naravno, trenutak je ovo i za redefiniranje odnosa Bruxellesa i Srbije, ali o tome misle eurobirokrati čija je osnovna zadaća da svaki problem pokušavaju razriješiti kompromisom. Na primjeru priznavanja Kosova i Srbije to se pokazalo nemogućim, ali nada umire posljednja, kažu balkansko/briselski fatalisti.

Ali, što da Hrvatska radi s novim Vučićem, ostarjelim vukom vojvode Šešelja, koji više neće voditi vladajuću Srpsku naprednu stranku no bez sumnje će nadzirati njezinu koalicijsku većinu u Narodnoj skupštini Republike Srbije? Iako je Vučić već u izbornoj noći naglasio potrebu za suradnjom u regiji, izrazio želje za dobre odnose s Hrvatskom - koji mu naročito trebaju u pogledu JANAF-a i dotoka nafte do Pančeva - te napao hrvatske medije jer oni pak vole bizarne autokrate i iz svog i iz susjedovog dvorišta, otvorena su mnogo važnija pitanja na koje srbijanski predsjednik nije odgovorio. Hrvatskoj politici, u godinama dok Srbija brzinom puža s kućicom zatvara pregovaračka poglavlja s Europskom unijom o članstvu u toj zanimljivoj državnoj zajednici, trebaju rješenja tri problema da bi pristala da i Beograd postane predgrađe Bruxellesa.

Prvo, to je pitanje nestalih osoba u ratu za slobodu (od Srbije i Crne Gore) u devedesetim godinama. Neophodno je doznati gdje su posmrtni ostaci ratnih žrtava i dostojno ih sahraniti i nema te hrvatske politike koja to može zaboraviti. Drugo, treba definirati međunarodnu granicu uz Dunav. Srbija ne priznaje hrvatski teritorij preko Dunava, sporna je i Dunavska ada, a Hrvatskoj ne treba novi spor poput onog sa Slovenijom. Treće, hrvatska nacionalna manjina i njezino pravo na hrvatski jezik u Srbiji jest ugroženo. Izbor Tomislava Žigmanova u srbijanski parlament (gdje je ušao u koaliciji s Rusinima) znači na Hrvati imaju gdje govoriti, ali pitanje je kome govoriti kad su udžbenici promijenjeni, kad umjesto Hrvata imamo Bunjevce (a oni su posebna manjina) i u vrijeme kada Vučićevi mediji poput RTS-a, Politike ili Večernjih novosti (za koje i i Twitter navodi da su pod kontrolom Vlade) po potrebi udaraju po Hrvatskoj najprimitivnijim šovinizmom.

Hrvatska treba – sad je kad je Vučić potvrđen i kad ima većinu, ali i desničarsku opoziciju u parlamentu – jasno ponoviti svoje uvjete na potpiše pristanak na članstvo Srbije u EU. Ili će u međuvremenu, tko bi ga znao, Srbija postati pridružena članica Ruske Federacije, poput Narodne republike Donjeck.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima