Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa

Hrvatski političari posljednjih su godina navikli davati novu vrstu obećanja svojim biračima. Uz uobičajene "dude varalice" koje birači i naivniji mediji gutaju punim ustima - da će se nešto izgraditi ili obnoviti sredstvima državnog proračuna, lokalnog proračuna, javno-privatnim partnerstvom ili milodarima bogatih iseljenika - navukli su nas i na sredstva iz Bruxellesa, odnosno Europske unije. Europska unija ima novca za sve naše potrebe, kažu, od Pelješkog mosta do sadnje uljane repice, a ako tih sredstava nema u svojim prebogatim fondovima, onda nam trebaju dati jamstva, svetu potvrdu i pečat na čelo kako bi se i sami mogli zadužiti pa napraviti nešto sami za sebe s vlastitim novcem.

Takvu smo priču očekivanja oprosta za dugove naše napeto slušali proteklih tjedana oko "Uljanika" i kredita koji ta tvrtka ne može dobiti bez svemoćnog "boga Bruxellesa". Sada se slična priča čuje i u vezi proširenja zapadnog kraka Istarskog ipsilona, ceste života za turizam u Istri i cijeloj Hrvatskoj. Vlada se, tvrde najozbiljniji političari koje imamo, ne može dogovoriti s francuskim koncesionarom te prometnice, BINA Istrom, jer ni to ne ide bez Bruxellesa. Komplicirana procedura dobivanja suglasnosti trošenja vlastitih para za vlastite potrebe ipak je - navodno - pri kraju, pa bi s dvije godine kašnjenja, u turističkoj sezoni 2020. godine, posjetitelji Istre mogli malo brže preći put od tunela Učka do Pazina.

Priča o dopuštenjima, odobrenjima i pozitivnim mišljenjima Bruxellesa i njegove birokracije na primjeru Istarskog ipsilona mnogo toga govori. Potvrđuje nam da nema na svijetu (dobro, barem u Europi) birokracije koja je brza i efikasna. Dokaz je to da, osim činovništva u bijelom Zagreb gradu, postoje i njihovi još bolje plaćeni uhljeb-kolege u "glavnom gradu" Europske unije, koji ne žure s odlukama i promišljanjima o tamo nekoj cesti na brdovitom dijelu Istre. Jasno je kao dan briselska superstruktura moći djeluje i kao kočnica, a ne samo kao motor razvoja pojedinih dijelova Unije. Jer, ako dogradnja najpropulzivnije prometnice u Hrvatskoj - koja se ne gradi novcem iz fondova Europske unije - čeka dvije godine na bijeli dim iz Bruxellesa - onda treba vidjeti kome odgovara da se toliko čeka. Koncesionaru, Vladi, županiji i našem gospodarstvu svakako ne.

Ali, još se nešto razotkriva u priči s posljednje dionice istočnog kraka Istarskog ipsilona. Razotkriva se kako je "car gol" i kako nadležni ministar nije imao pojma o proceduri kada je, još u proljeće 2016. godine, objašnjavao medijima da je "sve sređeno" u pogledu suglasnosti za nastavak izgradnje. Godinu dana kasnije, prodavala se ista briselska magla - da radovi samo što nisu krenuli, da je štambilj kojim se ovjerava briselska vjerodajnica već u tinti. Pouka je, ako je možemo zapamtiti - ne vjerujte olakim obećanjima pod maglom Bruxellesa jer se u njoj možete samo izgubiti.