KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA
Kreator pulske renesanse Kristijan Floričić je Pietro Ciscutti 21. stoljeća
Pulski poduzetnik Kristijan Floričić romantičarski se upustio u avanturu života kojom neodoljivo podsjeća na mecene Ciscuttija u Puli i obitelj Vranyczany-Dobrinović u Rijeci. Njegova odluka da 100 milijuna kuna vlastitog novca utroši u gradnju muzeja suvremene i moderne umjetnosti nešto je fantastično, duboko, produhovljeno, humano, urbano, moćno, energično, kreativno, inovativno, intelektualno i ovom gradu, s najružnijim fasadama u Hrvatskoj, nužno potrebno
Svaki grad čija se povijest zbog građevinskih ili umjetničkih dostignuća u nekom vremenu duboko urezala i u njegovu budućnost neizostavno ima svog mecenu, nekog bogataša koji je iz plemenitih razloga dio imovine prepustio izgradnji ili ostvarenju vrijednog sadržaja dostupnom svim njegovim stanovnicima. Pula je u 19. stoljeću mecenu imala u Pietru Ciscuttiju koji joj je podario kazališnu zgradu Teatro Nuovo. Ciscutti je u Pulu došao sredinom stoljeća sa samo 25 godina. Počeo je kao kovač, a obogatio se unosnim poduzetničkim poslovima. Stekao je golemi imetak kojeg je darovao kulturnoj i urbanoj viziji Pule. Susjedna je pak Rijeka mecenu imala u obitelj Vranyczany-Dobrinović. Njeni su članovi, osim po politici i gospodarstvu, zapamćeni kao mecene i donatori. Podsjetnik na njih su brojna reprezentativna zdanja koja su podignuli za svojih života, a trag njihovog dobročinstva vidljiv je na svakom riječkom koraku.
Iskreni altruizam
Pulski poduzetnik Kristijan Floričić romantičarski se upustio u avanturu života kojom neodoljivo podsjeća na mecene Ciscuttija u Puli i obitelj Vranyczany-Dobrinović u Rijeci. Njegova odluka da 100 milijuna kuna vlastitog novca utroši u gradnju muzeja suvremene i moderne umjetnosti nešto je fantastično, duboko, produhovljeno, humano, urbano, moćno, energično, kreativno, inovativno, intelektualno i ovom gradu, s najružnijim fasadama u Hrvatskoj, nužno potrebno. Na prvu, informacija je djelovala šokantno i nestvarno. Vau, zid do zida, tek što se ne dotaknu i prožmu svoju povijest i budućnost, Arena i Muzej, neviđena isprepletenost Antike te Suvremene i Moderne Umjetnosti. Da, da, gramatički krivo, ali namjerno naglašeno velikim početnim slovima kao izrazima poštovanja. Dakle, to što predlaže samozatajni, low profile biznismen Kristijan Floričić, zvučalo je, možemo i tako reći, nerealno i nejasno. U vremenima kad politički skandali drmaju slabašne temelje države koja se još uči demokraciji i vladavini prava, odluka tog uspješnog čovjeka snažne poslovne biografije, sa zasad široj javnosti brojnim nepoznatim detaljima, izgledala je suspektno. Odluka da toliki novac uloži u kulturu i umjetnost jednog postindustrijskog i nekad vojnog grada u potrazi za novim identitetom koji se tek pronalazi u turizmu i IT sektoru, mnogima je bila neshvatljiva, neuobičajena i van stereotipa. Floričić je tako mnoge zbunio jer statusna obilježja koja prate bogatstvo nije sveo na standardno primitivnu balkansku razinu, već se, dapače, ponaša sasvim suprotno tom klišeu. Nesvakidašnjom odlukom o ulaganju svog kapitala u muzej, novi mecena pulske umjetnosti demonstrirao je visoko razvijenu svijest o vlastitoj odgovornosti prema društvu koje ga je oblikovalo i zajednici koja ga je iznjedrila. Fraza „vraćanje duga zajednici“ uobičajena je kad se govori o uspješnima koji dio svog novca i imovine stavljaju u funkciju razvoja kraja iz kojeg potječu.
Sa slične platforme, recimo, funkcionira i baljanski poduzetnik, jedan od nekadašnjih ključnih stupova TDR-a Plinio Cuccurin. Njegova je neskrivena životna misija pomoći rodnom kraju, revitalizirati ga, udahnuti mu nove ideje među ostalim i preko umjetničkih kolonija te mu tako vratiti za sve one godine odrastanja i usađivanja sustava životnih vrijednosti koje su ga vodile tijekom realizacije poslovne karijere. I Floričić, kao i on, nastupa plemenito i iskreno, s istim motivima i s porukom da će novi muzej biti po uzoru na francuski Pompidou. Unatoč tome, ljubomore i jala uvijek će biti. Ovo je, jel', Hrvatska, u njoj će ti sve oprostiti, ali uspjeh – teško. I na to se pulski mecena mora pripremiti.
To što sada na još neviđenoj razini Kristijan Floričić radi u Puli moglo bi se nazvati i vraćanjem korijenima. Poštovanju prema mjestu odakle potječeš. Poklonu svom gradu, daru koji ne traži protuuslugu. Riječ je o tako rijetkoj, a tako dobroj praksi kad oni koji su uspjeli ono što su ostvarili dijele s onima koji nisu bili te sreće i znanja. Zbog toga što imaju i daju, oni koji to rade, ne moraju osjećati nelagodu i sram. Posebno kad u njihovom ponašanju nema pretencioznosti, vlada pristojnost i nenametljivost. Mecene su pozitivci i rijetkost u današnjem svijetu hipokrizije. Renesansni tipovi. Pokretači društva. Katalizatori promjena.
Floričić odsad, a Cuccurin otprije, u onome što rade nastupaju kao Gaj Clinije Mecena, rimski političar i pokrovitelj pjesnika. Upravo izvedenicom iz njegovog prezimena Mecena otad se mecenama nazivaju osobe koje su pokrovitelji umjetnosti te nesebično i izdašno daju podršku umjetničkim, kulturnim, a u današnje vrijeme, znanstvenim i sportskim aktivnostima. Da bi netko postao mecena, prethodno mora stvarati nove vrijednosti, u današnjem svijetu to je prije svega novac. Kao što je to Floričiću dobro poznato, u biznisu nitko nikome ništa ne poklanja, proces stjecanja imovine je trnovit, neizvjestan, rizičan, ali i izazovan, dok je proces darivanja plemenit i širokogrudan. Novac je prioritet i sredstvo, ali nije uvijek konačni imperativ, što je on i pokazao svojim primjerom.
Ciljevi Kristijana Floričića s gradnjom i otvaranjem muzeja su dobronamjerni: u vremenu ubrzanog i sve nekvalitetnijeg života na udaru bezobzirnog kapitala i poremećenih sustava, reafirmacija izgubljenih vrijednosti kulture i umjetnosti nešto je najljepše što se Puli moglo dogoditi. Učmalost i poludepresivnost grada čiji potencijal obećava, ali je sputan okovima apatije i opće nezainteresiranosti, razbijeni su eksplozijom ideja čovjeka koji je sam svoj, a ne stranački ili politički projekt. Takvima politika samo mora biti kvalitetan suputnik i suport. Ambicije poput gradnje muzeja suvremene umjetnosti iznad su grube i skromne političke realnosti. Legendarni olimpijski i svjetski rukometni prvak Lino Červar u svom je filozofskom promišljanju hrvatsku političku zbilju iskreno, iz dubine duše, opisao kao čisti, jeftini, sramotni hedonizam i materijalizam koji potiče mito i korupciju. Naravno, pogodio je.
Udarac mediokritetima
Kako god da sada živimo, srećom da to više nije kao u vremenima nalik onima kad je KGB kontrolirao SSSR. Uopće nije isključeno da bi u bivšoj Jugoslaviji oslonjenoj na moćnu Rusiju kao pijanac na dovratak, s obje države bez ravnoteže i na klimavim nogama, Floričić s idejom gradnje muzeja suvremene i moderne umjetnosti završio na Golom otoku kao subverzivni i prozapadni element koji potkopava važeći društveni-politički sustav. Iz jednostavnog i tako očitog uvjerenja da je zapadna demokracija progresivna, a istočni sustav retrogradan, pukovnik Oleg Gordijevski više od desetljeća bio je tajni britanski agent unutar svemoćnog KGB-a. U svojim biografskim izjavama rekao je kako je u Rusiji strah od vlasti bio instinktivan, a navika pokornosti ukorijenjena. Toga je, doduše u manjim količinama, bilo i u bivšoj državi. Srećom, instinkta ili refleksa straha od politike i vlasti više nema, pokornost je nestala, ljudi razmišljaju svojom glavom, a pojedinci poput Floričića razbijaju tabue i ne dozvoljavaju pobjedu mediokriteta.
Floričić postaje mecena u umjetnosti isto kao što je to u svoje doba bio i vladar Firence Lorenzo de Medici, na čijem je dvoru pet godina živio, radio i učio Michelangelo. Lorenzo de Medici bio je mecena i Leonardu da Vinciju. Možda se, uz djela Salvadora Dalija, Kazmira Maljevića ili Andya Warhola, u gostujućim zbirkama i postavama renomiranih svjetskih galerija i muzeja u Floričićevom muzeju ukaže, recimo, i Vitruvijev čovjek, da Vincijev svjetski poznati crtež koji mnogi nazivaju Zakonom proporcija. Kad nas već Floričić na najljepši mogući način uvodi u predsoblje ljepše budućnosti, zašto budni ne bismo i malo sanjali. Stvarnost nam mogu uzeti, ali snove, to ne.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
