Iako su rasprave o partizanima, ustašama, Josipu Brozu Titu i bivšoj Jugoslaviji posljednjih tjedana malo utišane jer su prošli "kritični" dani - od 4. svibnja, datuma kada je maršal umro, do 22. lipnja, Dana antifašističke borbe - još uvijek se u medijima pronađe zanimljivih podataka tko i kako o njima govori. Nije to neobično, cijela regija se ni nakon 42 godine nakon Titove smrti nije uspjela izmaknuti njegovoj sjeni, baš kao što i Drugi svjetski rat još uvijek lebdi u glavama mnogih građana, posebice političara i javnih djelatnika koji grade karijeru preko tuđih leševa. I partizanskih, i ustaških i okupatorskih.

Ali, kad se pogleda tko je u Hrvatskom saboru najviše govorio o Jugoslaviji i Titu – što je ovih dana objavila zastupnica Radničke fronte Katarina Peović kojoj to usmjerava vodu na mlin – to su desničari. Neki umjereni, neki esktremni, ali maršala i SFRJ najviše je za saborskom govornicom spominjao zastupnik Domovinskog fronta Ante Prkačin, potom, gle čuda, SDP-ov Arsen Bauk, zatim mostove zastavice Miro Bulj i Nino Raspudić te, nije neobično, neovisni ljubitelj vladajuće većine Hrvoje Zekanović.

Da bez Tita nema hrvatske ljevice jasno je još od 1. kolovoza 1937. kada je u Samoboru osnovao Komunističku partiju Hrvatske, a da ni nema desnice kao oporbe jasno je od kada ih je vojno porazio i uspostavio socijalističko društveno uređenje u obliku federativne jugoslavenske republike. Danas su to povijesne spoznaje koje su još uvijek dovoljno atraktivne da o njima govore političari koji se jedva mogu sjećati Jugoslavije, a još manje režima prije 1980. godine odnosno vladavine samog jugoslavenskog doživotnog predsjednika.

Izuzetak je Ante Prkačin, on se sigurno dobro prisjeća života u Jugoslaviji (rođen je 1953. godine u Slavonskom Brodu), a i političkog života. U Hrvatski sabor prvi je put dospio još 1990. godine kada je predstavljao Hrvatsku demokratsku stranku u tadašnjem Vijeću udruženog rada. Prkačin je – kao kasniji zapovjednik u HOS-u, Armiji BiH i Hrvatskoj vojsci – slavu stekao na vojnom polju. Danas govori o Titu i Jugoslaviji iz iskustva, iako tada nije bio disident, a i teško je da u poznijim godinama ima želje ostati na političkoj sceni još koji saborski mandat.

Iskustva s Jugoslavijom ima, doduše, i Miro Bulj, rođen 1972. godine, ali u njoj je samo stigao završiti srednju strukovnu školu. Nije se stigao ni zaposliti u „Dalmatinki“, tekstilnoj tvornici koju je vodio njegov dalji rođak, bivši partizan i istaknuti komunist. Slično sjećanje na Jugoslaviju i Tita može imati Hrvoje Zekanović, rođen 1974. koji je, uzdržavan od roditelja profesora u školi, završio studij geografije u Zagrebu.

Dakle, nitko od desničara koji su najglasniji kad se govori o jugoslavenskoj „tamnici naroda“ i okrutnom maršalu to nije osjetio na svojoj koži. Ali, ima birača koji to žele čuti i desnih medija koji to žele objaviti, bez obzira što su u njima glavni kolumnisti likovi poput Tihomira Dujmovića koji se već s 18 života godina učlanio u SKJ. Kad se pogleda tko najviše „napada“ bivši režim i ratnog pobjednika, jasno se vidi da je riječ o onima koji iz toga mogu izvući profit. Izravni dobitak, kao javni novac kroz saborsku plaću, naprimjer.

Jugoslavija i Tito, socijalizam i partija, duhovna su hrana hrvatske desnice. Oni nemaju drugih tema – i ne traže ih dok je dovoljno publike za prodavanje povijesnog revizionizma, odnosno dok mogu, kao u Buljevom kraju, musti jarca u rešeto.

Povezane vijesti

• Olaka obećanja pod maglom Bruxellesa
• Politički novi val
• Krhka vlast u teškim vremenima