Zapitao bih se, da sam ja ministar, kako ću i kojim argumentima braniti svoju poziciju plačljivca nad reduciranim državnim proračunom, kad Hrvatsku napusti investitor koji je u ovdašnju proizvodnju uložio kao nitko dosad i sukladno tome punio je državne sefove s novcem kojim ja, kao ministar financija, plaćam sve državne obveze. Zapitao bih se kakav sam ja ministar financija kad pilim granu na kojoj sjedim i odričem se velikog proračunskog prihoda koji mi je potreban da zatvorim ementalerske rupe kroz čije otvore curi na sve strane. E da sam ja ministar… Ali nisam!

Da su sindikati u Hrvatskoj vjerodostojni, već odavno bi Zdravku Mariću zasjeli pred zgradu ministarstva. Tražili bi od državnog financijaša, koji pregovara s BAT-om oko opstanka ili odlaska tvornice duhana iz Kanfanara, da zaštiti domaću proizvodnju. Tražili bi to po svaku cijenu, s građanskim neposluhom. Urlali bi do iznemoglosti i potpune promuklosti, gurali bi se pred kamere, vrijeđali porukama s transparenata, patetično pjevali Moju domovinu, prijetili obustavama rada, podignuli bi šatore, rasprostrli vreće za spavanje, postavili ekološki toi toi wc, zapalili vatricu koja bi gorjela do duboko u zimu i započeli štrajk glađu. Ne bi se potajno hranili energetskim čokoladicama i ne bi se vraćali svojim kućama sve dok ne bi zadržali radna mjesta. No to su neka odavno prošla i romantičarska sindikalna vremena kad je solidarnost povezivala radničke ruke u nerazmrsivi grop. Toga više nema, šute razni Kreše Severi i slični. Sindikalci su postali salonski pregovarači. Razmaženi u svili i satenu sve više borave u važnim dvoranama s teškim plišanim i baršunastim zavjesama koje ih odvajaju od pogleda na ulicu i utišavaju huk nezadovoljnika. Postali su faktor na koji se ozbiljno ne računa.

Jedan od posljednjih sindikalnih mohikanaca Ivica Blažević uporno pokušava animirati radništvo ugroženo zbog potencijalnog napuštanja proizvodnje u tvornici duhana u Kanfanaru. No sindikati i radnici – kukavički šute! Bitku za njihova radna mjesta vode drugi, kao da to nije njihov rat. Istodobno BAT pomalo pakira kovčege. U Londonu sigurno postoji alternativa za Kanfanar. Milijarde poreza otići će nekome drugom. Hrvatskoj to ne treba. Ministar Marić očito misli da smo prebogata zemlja. Njegov pristup pregovorima je – mene ne bu nik'o jebal! Unatoč tom snažnom pregovaračkom stavu, ako se ne postigne dogovor oko drugačije trošarinsko-porezne politike, preostaje još samo par dana do BAT-ove odluke o odlasku proizvodnje iz Hrvatske. Konkurencija iz konačno razotkrivenog Philip Morrisa, tržišno zainteresiranog za produbljivanje krize odnosa između BAT-a i Vlade, zadovoljno trlja ruke. Lobiji su odradili posao…

Nego, što je po definiciji taština, karakterna osobina koja opterećuje pregovore ministra financija i BAT-a? Slast za ego, otrov za dušu! I veliki čovjekov neprijatelj. Uskraćuje mu bistar pogled na stvarnost. Zbog nje čovjek nekritički promatra svoje poteze, nesvjestan je grešaka te krivo uvjeren u svoju konačnu ispravnost i vječnu nepobjedivost. Ako mu se netko suprotstavi, takav će poludjeti. S time se sada suočava i recentni ministar financija. Iako mu i premijer Plenković iz Brisela poručuje, upitan za odlazak BAT-a iz Hrvatske, „da očekuje fleksibilnost sa svih strana kako bi se zadržala radna mjesta u Istri i Virovitičko-podravskoj županiji“, gdje se proizvodi duhan za potrebe tvornice u Kanfanaru, Marić je iz dana u dan sve više namrgođen, ljut i iznerviran što se netko uopće usuđuje dovesti pod znak pitanja njegovo promišljanje o ovoj situaciji. Naviknut da kvalitetnim spinom samo bere simpatije javnosti, sada je u ozbiljnom problemu: pritisnut je uza zid i izgubljen u labirintu iz kojeg ne vidi ili ne želi vidjeti izlaz. Situacija s BAT-om mu je mač nad glavom. O da, itekako ozbiljna, dramatična situacija. Netko će ga jednom pitati zašto s proizvođačima cigareta nije razgovarao kad ga se to pristojno tražilo, davno prije sadašnjeg trenutka kad neslaganje oštro eskalira. Eventualne izlike da nije imao vremena ili nije bio trenutak ne bi popušilo ni sedmogodišnje dijete.

E sad, da sam ja ministar… što bih napravio? Hm, prije svega bih iskontrolirao ego spremajući ga u najudaljeniju ladicu svog karaktera. Tražio bih način da BAT po svaku cijenu ostane u Hrvatskoj i napuni mi taj prokleti, nikad dovoljno veliki državni proračun. Zapitao bih se, da sam ja ministar, kako ću i kojim argumentima braniti svoju poziciju plačljivca nad reduciranim državnim proračunom, kad Hrvatsku napusti investitor koji je u ovdašnju proizvodnju uložio kao nitko dosad i sukladno tome punio je državne sefove s novcem kojim ja, kao ministar financija, plaćam sve državne obveze. Zapitao bih se kakav sam ja ministar financija kad pilim granu na kojoj sjedim i odričem se velikog proračunskog prihoda koji mi je potreban da zatvorim ementalerske rupe kroz čije otvore curi na sve strane. E da sam ja ministar… Ali nisam! Pa neka zato taj dosadni BAT ode! Neka sa sobom pokupi linije proizvodnje! Neka ih postavi u susjedstvu i neka tamo neki srpski ili rumunjski državni proračun puni teško pobrojivim količinama novca koje se slijeva u potocima. Nama ta lova ne treba, jer mi smo, jel' tako ministre Mariću, bogata, prebogata država, mi smo Oman, Bahrein ili netko treći kojem ne treba ni industrija ni izvoz jer ležimo na zalihama nafte kakve nitko na svijetu nema… Jebote BAT! Napustite Hrvatsku! Mi imamo naftu! Pa da, zato radnici i sindikati šute! Oni se nadaju profitabilnijem poslu s tom prokletom naftom! U tom grmu leži zec! No zeko bježi…

Povezane vijesti

• Beskrupulozna taktika dehumaniziranog Euroherca
• Zašto su Krešimir Ćosić i Damir Mišković mogli, a Istra 1961 ne može?
• Parada neukusa, seljaštva i kiča načelnika Fažane Radomira Koraća