KOMENTAR GLAVNOG UREDNIKA ROBERTA FRANKA
Ja ležim, a moji umiru
Robert Frank
Neki moji možda umiru, u bolnici su pod maskama, guše se bez dovoljno kisika, a ja doma bespomoćno ležim. Ili sjedim, sasvim svejedno. Povremeno, za promjenu, nervozno odrađujem i uredno brojim korake po stanu: jutarnjih 100, nakon toga, do ručka, ravnih 500, a do kraja dana zacrtao sam ih 1.000. Moram ubiti vrijeme i ne dozvoliti da upadnem u dosadnu, deprimirajuću rutinu. Izolacija je tek počela. Zdravstveno, unatoč koroni kojom sam zaražen i ne znajući kad sam je, gdje i od koga pokupio, osjećam se u redu, bez ikakvih simptoma.
Osluškujem svoje tijelo, tražim neke tragove bolesti, ali ih, zasad, ne prepoznajem. Svjestan sam da mi nitko ne može reći, obećati i garantirati da opasni simptomi neće u nekoj sekundi izaći, razbuktati se i prikovati me za krevet. Poput ostalih, prepušten sam na milost i nemilost prirode. Ona mi je odredila sudbinu. Kao i nekim mojima čiji su životi na prekretnici. Priroda ih je, već stare, ranjive i načete bolestima, stavila pred test izdržljivosti, snage i volje za životom. Polusvjesni ili polunesvjesni svog stanja bore se žilavo, ne daju se, pružaju otpor smrti koja kuca na vrata, dok sam ja pasivan, umrtvljen, beskoristan. I zato sam emotivno rastrgan.
Nama koji pišemo, slova, riječi, rečenice i stranice alat su za obavljanje posla. Ljepota, draž i strast su u igri njihovog spajanja, slaganja i miksanja. Koristimo ih, slova, riječi, rečenice i stranice, za obavljanje klasičnih novinarskih poslova i popunjavanje novinskog prostora. Nekad, međutim, novinski prostor zloupotrebljavamo, recimo, u osobne, privatne, (polu)terapijske svrhe. Pisanje kod nekih, naime, ima rehabilitacijski učinak, privremeno, kratkotrajno oslobađa od stresa, onoga tko piše drži u normali, da skroz ne skrene. Tada, kada pišu u takvom stanju, riječi im izgledaju teško, pucketaju kao kapljice vode na uzavrelom ulju.
Uvijek je pitanje koliko se, recimo u svojoj patnji, razgolititi pred čitateljima. Sporno je koliko ima smisla svoju intimu iznijeti nepoznatim ljudima. Koga to, tvoja intima, osim tebe i tebi bližnjih, zapravo, zanima? Pravi razlog iznošenja intime u ovoj situaciji, osim u terapijskom učinku, u tome je što svi dijelimo istu sudbinu. Prijeteći, smrtonosni koronavirus je svuda oko nas. Zašto, onda, ne bismo međusobno pokazali empatiju? Zašto jedni s drugima ne bismo bili solidarni? Svi smo izloženi, svima netko može umrijeti. Koronavirus ne bira žrtve ni po kojem kriteriju na koji čovjek može utjecati. Napada neovisno koliko si bogat, uspješan, siromašan ili zdrav. Ranjivost svakog od nas je nemjerljiva po nekoj unaprijed određenoj skali. Meni bliski ljudi plešu na rubu života, bore se za svaki udisaj, halapljivo traže, gutaju zrak. Žele odgoditi odlazak s ovog svijeta, iako crna noć polako dolazi po njih. Kao što će i po nas ostale, sve je već negdje zapisano. Možeš se samo nadati da tvoj sat neće tako brzo otkucati zadnje minute. Smiješ sanjati da ćeš se prije odlaska na put bez povratka sa svima pozdraviti, podijeliti koji koristan savjet i izraziti duboku ljubav onima koji ostaju.
Spušta se večer. Ratujem na dva fronta. Prvo iz riječke bolnice dolaze loše vijesti; meni drage osobe su… loše, jako loše… Koronavirus im je, uz neke druge dijagnoze, koktel smrti. Ja sam pak dobro, i fizički i zdravstveno nemam tegoba. Simptomi se još uvijek ne pojavljuju. No sve je ovo utrka s vremenom u kojoj bježim od težih posljedica koronavirusa koji me zahvatio, dok neke meni drage osobe bježe od smrti kojoj nitko nije umaknuo. Nikoga nisam pokopao, ali bojim se da bih uskoro mogao.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
