analiza glavnog urednika
Godinama ugašeni Miletić je u Pausu tražio partnera, a Paus u Miletiću podanika kojeg želi dovesti u svoj red
Ilustracija
U kasnim popodnevnim satima 28. srpnja prošle godine trasiran je put dolaska na čelo IDS-a barbanskog načelnika Dalibora Pausa. Zatvoreni, tajni, neformalni sastanak, na kojem je pala odluka o Pausu, održan je u Novigradu. Okupilo se probrano društvance od šesnaest upravo izabranih novih ili starih (grado)načelnika iz IDS-a. Aktualni šef stranke i tek izabrani istarski župan Boris Miletić na sastanku nije bio, navodno za njega nije ni znao, a još je manje bio pozvan. Malu urotu osmislili su i proveli sami (grado)načelnici. Između sebe, sporazumni da to s Miletićem više tako ne ide, odlučili su kao kandidata za novog šefa IDS-a nominirati samozatajnog Dalibora Pausa. Favoriti iz Poreča i Rovinja, Novigrada i Labina, redom uspješni gradonačelnici Loris Peršurić, Marko Paliaga, Anteo Milos i Valter Glavičić nisu pokazivali ni najmanji interes za preuzimanje kormila stranke koja je završila prilično neslavno na netom provedenim lokalnim izborima.
A kada mladi lutaju i ne znaju što hoće, stariji kolo vode pa su upravo zato neki stranački senatori po kratkom postupku - računajući da će tako smanjiti mogućnost Borisa Miletića da se pribere, reorganizira i uzvrati svojim protukandidatom - odlučili da njihov zajednički kandidat bude manje poznati Dalibor Paus. Njegova tadašnja specifična politička težina nije bila ni približna onima kojima je to mjesto prvoponuđeno.
Odbrojavanje
Upravo je meni, kao glavnom uredniku, ponuđena ta ekskluzivna informacija. Ali s jednim uvjetom za objavu - tekst s Pausovim imenom mora izaći već sljedećeg dana, 29. srpnja, i to na naslovnici! Onaj tko je sa mnom o tome pregovarao, dobro je upoznat s utjecajem novine. Tražio je i dobio treću, najvažniju stranicu. Tako je Glas Istre na (in)direktan način sudjelovao - iako isključivo radeći svoj posao i konzumirajući ekskluzivnu informaciju po pravilima struke - u početku detronizacije Borisa Miletića. Od tog jutra, 29. srpnja, svakome tko razumije političke procese trebalo je biti jasno kako će na Saboru IDS-a 11. rujna novi predsjednik IDS-a postati Dalibor Paus.
Od tog dana srpnja, predzadnjeg prije početka toplog kolovoza, počelo je odbrojavanje vremena do Miletićevog odlaska. I bi tako kako je zamišljeno: tekst je objavljen, Miletić je nešto malo pokušao razvodniti, a senatori IDS-a stali su uz Pausa. On je već 30. srpnja - opet ne slučajno, već dogovorno - na stranicama našeg lista potvrdio svoju kandidaturu. Time je zapečatio pobjedu za funkciju predsjednika IDS-a na koju je u prvom dijelu rujna izabran aklamacijom. To je prava i jedina istina o početku dolaska Dalibora Pausa i kraju boravka Borisa Miletića na najužarenijem i najmoćnijem tronu u Istri. Šefa IDS-a.
Kako mi je tog 28. srpnja rečeno na radnoj večeri u blizini Novigrada, od mene kao glavnog urednika Glasa Istre tražilo se da (in)direktno pripomognemo procesu smjene Miletića tako što će mu se brzom objavom Pausove kandidature onemogućiti snažna protureakcija. Rečeno mi je i ovo, što je i objavljeno: “Pausovim postavljanjem želi se zadržati jedinstvo i spriječiti raslojavanje stranke te vratiti IDS na stare pozicije”. Jesu li glavni akteri priče u tome uspjeli, pitanje je za njih same. Glas Istre je, uglavnom, objavio priču oko tajnog sastanka vezanog za Pausovu kandidaturu za čelnika stranke, ne gledajući pritom tko od toga ima koristi, a tko političku štetu. Mene kao novinara i glavnog urednika kao i uvijek zanimala je samo informacija, bez moraliziranja tko je i zašto plasira.
Nadmudrivanje
Prebacimo se u sadašnjost: ako je stvarno točna informacija da je Paus na stranačkom Predsjedništvu održanom prije par dana predložio dvije točke dnevnog reda - “priprema za Sabor stranke i aktualna politička situacija” - onda je Borisa Miletića izradio do jaja. To s jajima je, naravno, fraza, isto kao što je fraza kad se kaže da je učenik nadjačao učitelja.
Ok, Paus nije Miletićev đak ni ptičica iz njegovog jata, no junior je, valja to priznati bivšem ravnatelju Tehničke škole, profesorski odradio seniora. I to tako što je na samom Predsjedništvu, odjednom i službene bez najave, osim slabih nagovještaja u kuloarima, dobro pripremljeni Paus, po unaprijed određenom scenariju, otvorio temu stegovnog postupka nad svojim prethodnikom Borisom Miletićem. Krimen je aktualnog istarskog župana, još dok je bio gradonačelnik Pule, u tome što je navodno lažirao ankete o snazi, prepoznatljivosti i potencijalu nekih IDS-ovih kandidata za gradonačelnika Pule. Na stranačkim je tijelima da utvrde, ako uopće budu to htjeli, pravu istinu. Ankete su, uostalom, više njihova interna stvar, nego nešto od presudne važnosti za javnost. Ostaje, međutim, spoznaja da je Paus između dvije relativno nebitne točke dnevnog reda - one o „pripremama za Sabor stranke i raspravi o aktualnoj političkoj situaciji“ - naizgled spontano, a pozadinski vješto dirigirano, ugurao treću, puno važniju, s ciljem kažnjavanja neposlušnog Miletića.
Jedni će reći da je Paus na Predsjedništvu odigrao prljavu igru, kakva i priliči šefu neke stranke u Hrvatskoj. Rijetko se u ovoj državi politički sukobi i nesuglasice na vrhu piramide stranačke moći rješavaju džentlmenski, dogovorom i stiskom ruke. Više se to odrađuje revolucionarno, s bajunetama nataknutim na puške ako metak s distance promaši pa krene borba prsa o prsa. Ako je točna pretpostavka da se Miletića krenuo rješavati u zamagljenim okolnostima i čudnoj astmosferi Predsjedništva, nije Paus ni puno bolji ni ništa lošiji od Miletića donedavno i Ivana Jakovčića odavno. Novi šef IDS-a poslužio se metodama svojih prethodnika. Uvijek se odabere meta, u ovom slučaju Miletić, a egzekutor sam bira mjesto i vrijeme eliminacije te oružje.
Discipliniranje
U svemu što se zbivalo u rekordno kratkom roku od samo nekoliko dana, pitanje je jel’ se Miletića na Predsjedništvu i s unisono prihvaćenom stegovnom mjerom htjelo samo disciplinirati, dovesti u red i ugurati u kalup funkcioniranja stranačke organizacije, gdje se zna da je došao novi gazda kojem se polažu svi računi. Ili se, možda, na Predsjedništvu počeo pripremati teren za njegovo izbacivanje, ali ih je iskusni Miletić preduhitrio i sam otišao kako ne bi bio nogiran.
No postavlja se i sumnja, doduše jako, jako blaga, tako da je više riječ o hipotezi koja se razrađuje reda radi, nego što ima stvarno uporište, da je Miletićevim ad hoc napuštanjem IDS-a stvar ipak otišla i dalje i šire i van kontrole samog Pausa.
Prema drugim mišljenjima, u kojima makijavelistički cilj opravdava sredstvo, uopće nije važna ni procedura ni način ni metoda ni alat kojim se Miletića trebalo riješiti. Čovjek koji je 8 godina, u nekim fazama i autokratski, vodio najvažnije hrvatske regionalce, u posljednje se četiri godine politički ugasio. Kroz to razdoblje po bokovima i frontalno otvaran od Glasa Istre, ponekad s većim ili manjim intenzitetom, ali kontinuirano, pa onda zasićen unutarstranačkim međuljudskim odnosima i nemoćan pomiriti brojne frakcije, upravljao je IDS-om tako da je često bilo nemoguće razaznati jesu li toj stranci i brojnim pojedincima važniji sitni, osobni, partikularni interesi ili neke društvene i moralne vrijednosti. Takva dilema nije bezazlena. Njome se ulazi u prostor političkog promišljanja stranke koju se ideološki pozicionira i svjetonazorski profilira, a toga je u IDS-u itekako manjkalo. Ambicije, želje, programi i prioriteti te stranke više nisu korespondirali s modernim vremenima. Stranka je zastala u prostoru, nemoćno lebdeći između čvrstih, ali i preudaljenih točaka na koje bi se mogla osloniti.
Istodobno, sa svojim slabostima neprijateljski orijentiran prema samome sebi, Miletić je radi reda u kući ponekad previše popuštao, a ponekad, suprotno tome, posezao za oblicima ponašanja koja su nedovoljno demokratska i premalo uvažavaju mišljenje stranačke okoline. Teško trpeći kritike, premalo obilazeći bazu, previše izbjegavajući rješavanje nagomilanih problema, donoseći temeljem loših procjena i još lošije odluke, ispada da je sam sebi trasirao put političkog marginaliziranja. Kao da se odavno predao, boreći se tek tako, više zbog dojma, a manje zbog iskrene želje za povratkom ili barem opstankom u vrhu politike i stranke. Neprijatelji će mu zamjeriti da se, nakon što se provukao kao istarski župan kroz najmanju ušicu igle, zatvorio u zgradu Županije, bastion odakle je, unatoč svemu, novom stranačkom šefu i dalje pružao otpor. Ako je stvarno (bilo) tako, otporaški, teško je reći je li to zbog Miletićevog uvjerenja da je bolji od novog šefa Pausa ili mu je pružao otpor čisto zbog ega. Ili, možda, i nije bio problem toliko u njemu koliko u nasljedniku koji ga je htio poniziti, disciplinirati i dovesti u red po kriterijima koje on sada nameće.
Suprotstavljanje
Miletić definitivno nije pristalica i sljedbenik stoičke filozofije. On stvarno nije tip koji u tišini prihvaća sve što ga zadesi, mirno i strpljivo podnoseći svaku nevolju. Zato se suprotstavljao čovjeku koji je, s druge strane, imao potpuno pravo i razumljivu potrebu nametnuti po svaku cijenu svoj autoritet vođe. I onda je došlo do kraha, kaosa i kolapsa: dok je Miletić u Pausu tražio partnera, Paus je u Miletiću vidio podanika, jednog od brojnih. Uz to, stranke u Hrvatskoj funkcioniraju tako da prema bivšima nema respekta.
Miletić je pak od Pausa tražio i očekivao više samostalnosti i poštovanja nego što mu ga je Paus bio spreman dati. Neslaganje najmoćnijeg političkog dvojca u Istri klasičan je sukob novog i starog, dolazećeg i odlazećeg, svježeg i umornog. Pitanje je tko je tu loš, a tko dobar, nije ni novije uvijek bolje od starog. Mudrost nekad znači više od sirove snage. U izboru između crnog i bijelog uvijek prevladava sivo, tako je vrlo vjerojatno i ovdje slučaj. Sukob je to bez obostranog poštovanja, s jakim suflerima sa strane. Radi se o malim, stranačkim centrima moći koji tračem i podmetanjima ruše i postavljaju, a da oni koji dolaze nisu ni svjesni tko ih je postavio, a oni koji odlaze ne znaju tko im je smjestio. Takva logika dobrim dijelom nameće tezu da su i Miletić prije i Paus odsad pomno odabrane mete i neoprezne žrtve tuđih manipulacija.
Iako u konačnici sami donose ključne odluke, ljude poput Miletića i Pausa često se i svjesno usmjerava dezinformacijama na koje vođe lako padaju. Samo ako im to serviraju „pouzdani“ igrači. I zato ni ne začuđuje da postoje brojne teze oko „prave pozadine“ Pausovog napada na Miletića: od toga da je to sa sigurne distance vješto navigirano djelo ambicioznih korporativnih interesa do izdaje nekadašnjih suradnika iz najužeg kruga kojima je nešto uskraćeno. Istina je voda duboka, a nekad je jednostavnija i plića nego što se može pomisliti.
Naslađivanje
Odlaskom Borisa Miletića iz IDS-a prodisat će brojni njegovi oponenti koji su u međuvremenu i rehabilitirani, vraćeni u staro stado s novim pastirom. U onima među njima, kojima nije ni stigao ni mogao ni nije znao kako udovoljiti, Miletić će u nastavku političke karijere ograničene moćima i novcem kojima župan raspolaže imati najveće oponente. Tek sada kreće njihovo naslađivanje njegovim padom. Do izražaja će doći ljudska zloba i izdaja. Prevrtat će mu utrobu. Iznositi što je i što nije istina. Sve, ipak, ovisi o Pausu. Veličina pobjednika je u spremnosti na oprost poraženima. Vae victis.
Razumljivo je da Paus želi ovladati stranačkim životom i u potpunosti preuzeti kontrolu. No nerazumno je ako do trećeg koljena namjerava zatrti Miletićevce. Pred IDS-om i njime su vremena izazova. Mora dokazati da njegov limit nije sveden samo na dolazak na čelo stranke i slavodobitno održavanje na toj funkciji. Paus je, realno, u intenzivnoj unutarstranačkoj i bratoubilačkoj borbi u potpunosti zanemario politike koje stranka mora komunicirati prema javnosti.
Od IDS-a, recimo u Puli, šest mjeseci grobne tišine. Muk. Dok se aktualna vladajuća koalicija raspada, najveća oporbena stranka kao da je u nekoj apolitičnoj zen fazi mira, dobrote i tolerancije. U hodu mijenjajući Miletićeve ljude svojima šef IDS-a i stranka izgubili su puno vremena. Teza o tome da nova vlast ima pravo na sto dana mira je deplasirana i demagoška, jer je, uostalom, od Zoričićevog preuzimanja Pule prošlo i 200 dana.
Politička Istra ulazi u novu fazu: s Pausom u usponu, iako se oko puno toga ima za zamisliti; s Miletićem koji na svom brdu ipak ostaje župan; s nekima koju su već poodavno izašli iz aktivne politike, ali bi se mogli u nju vratiti. Vraća li se Plinio Cuccurin? Pitanje nije bez osnove.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
