PLINIO CUCCURIN SPAŠAVA IDS! "Ako je u njemu imalo mudrosti, IDS će se homogenizirati, redovi zbiti, oružje naoštriti i čekat će se bijesni boj"

Ono što se u istarskoj politici činilo nezamislivim, ipak bi se moglo ostvariti: poznati istarski poduzetnik Plinio Cuccurin spašava IDS! Povremeno pojavljivanje u medijima, i to tek kao izdašnog donatora u rodnim Balama, Brijunima i šire po Istri, u IDS-u je stvorilo strah od njegovog mogućeg povratka u aktivnu politiku. Na prvu gledajući, površno i bez imalo analize, IDS-u, koji se u nedostatku vidljivog, jasnog vanjskog neprijatelja, previše počeo okretati sam prema sebi, to ne bi odgovaralo. No kad je grupa ugrožena, upravo kao što se osjeća IDS pred tim Baljanom, spas traži u homogeniziranju. Zbijanje redova, u ovom slučaju od latentne prijetnje Plinia Cuccurina koji je svojedobno s Ladonjom i njenim programom koji bi mogao biti aktualan i nakon deset godina, opasno nagrizao monolitnost političke scene u Istri, najbolja je IDS-ova obrana od neprijateljskog napada. Upravo zato Cuccurin ovakvom IDS-u dobro dođe.

Iako zasad nitko precizno ne zna kakvi su Cuccurinovi politički planovi i hoće li se reaktivirati, već sama pomisao da bi se to moglo dogoditi, kod IDS-ovaca izaziva nelagodu. Financijski neovisan i sa sve razgranatijim poslovima koje u tišini širi po Zagrebu i inozemstvu, sveukupno zapošljavajući oko 200 osoba, Cuccurinov je fokus trenutno na biznisu i na unaprjeđenju života u Balama kojima pripomaže kroz brojne akcije i ideje. Nitko točno ne zna da li to i koliko zadovoljava ambicioznog Cuccurina, no tko god se bavi(o) politikom svjestan je da je kratak put od političkog umirovljenja pa do političkog reanimiranja. Politika je, pak, za rasne političare strast, svjestan je toga Cuccurin, a svjestan je toga i vrh IDS-a. Dokle god je sjena Plinia Cuccurina nadvijena nad politikom u Istri, a on se javno pojavljuje kao donator i altruist koji se ne izjašnjava oko svoje političke budućnosti, IDS će ga se pribojavati.

Platforma za homogenizaciju

Naizgled apsurdno, ali upravo je strah najbolja platforma za homogenizaciju te stranke. Iz toga proizlazi, možda malo simplificirano, ali ne i daleko od istine, da IDS iz straha od Cuccurinovog reaktiviranja interno može profitirati. Razbijeni redovi stranke, mogli bi se, eto, početi ujedinjavati. Ne manje važno od toga je da bi se IDS konačno trebao razbuditi iz posvemašnje letargije i defanzivnog bloka koji je stranka, pritisnuta nizom problema od kojih je Uljanik najaktualniji i najbolniji, postavila između sebe i javnosti. IDS-u kronično nedostaje jasno komuniciranje i slanje poruka. Jedini koji to donekle radi, usamljen na vjetrometini prve linije fronte, šef je stranke Boris Miletić. A gdje su ostali? Zar je u IDS-u šef stranke topovsko meso? Zar je potreban Plinio Cuccurin da razbudi ostale iz zimskog sna?

Recentni događaji oko umaškog IDS-a kojeg je napustilo 60-ak članova novi su dokaz krize koje potresa jedinu pravu istarsku političku stranku. Intervjui Edija Goba i Dragana Filipovića koji su kritički progovorili o predsjedniku Borisu Miletiću i stanju u IDS-u, koliko god su oni stranački nebitni ili se njihov značaj u stranačkim kuloarima pokušava minorizirati, jasan su signal da nešto ne valja. Nešto je, dakle, trulo u IDS-u.

IDS je, nesumnjivo, u trenutku brojnih izazova koji mu slijede kroz svakogodišnje izbore u određenoj krizi identiteta, upravljanja i očekivanja. Vremena se mijenjaju, prioriteti također. Ono što je nekad bilo važno, sada više nije. Traže se nova rješenja za IDS 21. stoljeća, modernu stranku koja je još uvijek stožer političkog života Istre. Izgleda, međutim, kao da čelnici stranke propuštaju osmisliti neke nove politike koje će privući i zadržati birače. Nekada je možda bilo dovoljno reći „IDS“, izgovoriti ime stranke, udariti po Franji Tuđmanu i HDZ-u te računati na izbornu pobjedu. Danas to više nije dovoljno. Predizborno inzistiranje na ideološkim podjelama može biti sredstvo za privlačenje dijela starije populacije. No pitanje je hoće li mlađi od 40 ili 30 godina, hoće li mladi s tek dobivenim pravom glasa doista honorirati takvu političku retoriku koja će dijelom obilježiti izbornu kampanju ili će očekivati iskorak koji je usuglašen s dinamičnim vremenima u kojima živimo. Vremenima u kojima je sve podložno brzim promjenama. Želi li opstati, IDS bi strategije komuniciranja morao graditi na kreativnom pristupu politici i novim idejama, a ne na kritici drugih. Analogno tome što se čovjek da bi u bilo čemu uspio prije svega mora baviti sobom, usavršavajući svoje vještine i stjecajući nova znanja, i stranka se mora transformirati i modernizirati, a poziciju si više graditi na svojoj snazi, nego na protivničkim slabostima U protivnom, prijeti joj implodiranje, unutarnje urušavanje, nestajanje u sebi samima, u procesu razgradnje postojećeg umjesto izgradnje novog sustava vrijednosti. Svaka je stranka, organizirana kao interesna grupa građana koje povezuje pripadnost nekim idejama, nesklona promjenama. Promjene hrabrima nose izazove, a plašljivcima strahove. Hrabri u promjene idu trčeći, dok plašljivci od njih u sprintu bježe izbjegavaju ih koliko god je to moguće.

Mišljenja o Miletiću - podijeljena

Ako riba smrdi, onda je to od glave. Tu nastaje problem, ali se i rađaju rješenja. Glava IDS-a je gradonačelnik Pule Boris Miletić koji je povukao hrabar i taktički dobro pogođen potez s napuštanjem mjesta saborskog zastupnika. Miletić je gore u Zagrebu zbog konstelacije snaga za stranku i svoju regiju bio relativno neiskorišten, dok dole u Istri može biti puno korisniji. Nije se Miletić odrekao Zagreba preko noći. Prethodno je dobro promislio. Shvatio je da u ruke treba preuzeti pokidane niti upravljanja strankom koja je živi organizam u kojem je ljudski faktor, naravno, presudan. A ljudi su kvarljiva roba. Malo im je potrebno da se od onih koji misle na stranku i njene politike pretvore u one koji koriste stranku da bi mislili samo na sebe. Je li Miletić simbolički napustio Zagreb i vratio se u Pulu i Istru jer je i po njegovoj procijeni ta pojava u IDS-u uzela previše maha? Je li ta pojava postala čak pravilo, ili su takve situacije ipak iznimka, najbolje će znati upravo prvi čovjek stranke.

Mišljenja o tome kako pulski gradonačelnik upravlja IDS-om prilično su ambivalentna. Podvojenost se svodi na to da je, po jednima, autokrat i diktator, a po drugima premekan i pretolerantan pa se upravo zato događaju situacije poput Umaga i za tamošnje brojke i prilike masovni izlazak članova. S prijetnjom, međutim, da do takve eskalacije nezadovoljstva dođe i na drugim mjestima. Miletićev politički stil je drugačiji od Jakovčićevog i nema ga potrebe imitirati. Kopija je, uostalom, uvijek lošija od originala i zato joj je cijena mala i simbolična. Jakovčić je, uglavnom, bio bager koji je krčio put pred sobom ostavljajući oko sebe nokautirane protivnike. Vladao je teškom rukom, a opet s dosta kreacije i ideja. Vladao je prilično samouvjereno i spretno prodajući često i muda pod bubrege. No funkcionirao je u vremenima kad se za ono za što se on zalagao u Istri u Zagrebu ili putem do Zagreba mogla i glava izgubiti. S malenom strankom uspio je sudjelovati u velikoj politici. Njegov politički opus obilježen je inovacijama, ali je i kontaminiran nekim promašajima. Svom nasljedniku je u amanet pustio tešku hipoteku. Miletić djeluje u sasvim drugačijim uvjetima. U njegovom dobu događa se smjena IDS-ovih kadrova i generacija. Dok je Jakovčić gradio kampanju suprostavljajući se HDZ-u, Miletićeva će se borba u Istri među ostalim svesti na sve opasniji Živi zid koji kao pokret okuplja tisuće nezadovoljnika. Živozidaši su kontraši mainstreama, boksačkom terminologijom, težak, kvrgav suparnik. U borbama koje je Jakovčić vodio pucalo se iz teškog oružja, dok Miletićevo vrijeme zahtijeva sofisticiranost, jer su i suparnici takvi. Dobar se vojni strateg prilagođava mogućnostima protivnika i tako izabire oružje kojim će mu se suprotstaviti ili ga napasti. Miletić je toga svjestan i ne potcjenjuje one koji bi mu mogli preblizu zapuhati za vratom.

Aktualni IDS na čelu s Miletićem očito je podijeljen frakcijama, iako treba uzeti u obzir da u konkretnom slučaju podijeljenost IDS-a nužno ne mora značiti i razjedinjenost te stranke. U velikim strankama, naprimjer, frakcionaštvo se podrazumjeva. U svom statutu to, naprimjer, ima i SDP, no ono što teorija i papir podnose u praksi te stranke se suspendiralo. Ivica Račan nimalo blagonaklono nije gledao na takvu inicijativu Zdravka Tomca. Legitimne frakcije čije funkcioniranje stranka odobrava bruse intelekt, potiču one s vrha da daju najbolje od sebe. Prihvatljivo je ako su frakcije rezultat malo drugačijeg unutarstranačkog promišljanja naspram dominirajućeg stranačkog stava. Čak štoviše, to je i poželjno. Pametan se čovjek kad je na vrhu piramide odlučivanja, na kraju krajeva, ne okružuje samo istomišljenicima. U drugom i različitom mišljenju ne traži protivnika nego kritičnog partnera. E sad, jesu li frakcije IDS-a postavljene na temeljima intelektualnog i visprenog razmjenjivanja drugačijih stavova ili su one čisto interesne i materijalne, ali vješto zaogrnute plaštom stranke koji prikriva brojne nedosljednosti i nelogičnosti ? To je pitanje za šefa stranke. Toleriranje različitog mišljenja može biti znak snage, ali i slabosti vođe. Stvar je često o kutu gledanja, kao i u percepciji. I to je pitanje za šefa stranke.

Pred važnom odlukom

S golemim iskustvom za jednog istarskog političara koji ulazi u najplodonosnije razdoblje svog javnog angažmana, Miletić mora znati koliko i da li kontrolira ponašanje nekih frakcija. Funkcioniraju li one i njihovi nositelji usuglašeno s njime, pa makar i prikriveno, ili su te neformalne frakcije, unatoč tome što su u njegovoj blizini, pomalo odmetnute. Dojam je da su neki nositelji tih frakcija u svom političkom promišljanju prilično retrogradni. Drugačije se, naime, ne može nazvati pojava kad četrdesetogodišnjaci svoju političku prepoznatljivost grade na idolopoklonstvu prema drugu Titu. Kod osoba sklonih njegovanju takvog kulta ličnosti prijeti opasnost da ih u njihovom slučaju, što se narodski kaže, baš „prebaci“. Oni misle da iz njihove pozicije, naprimjer u gradskoj upravi, proizlazi sveopća moć. U jednom trenutku neki su se takvi otrgnuli kontroli pa ih je Miletić navodno morao vratiti u kolosjek. Takvi su prijetnja i opasnost za IDS jer gradsku upravu doživljavaju kao privatnu firmu. Ne razumiju da upravljanje gradom nikome nije zagarantirano. Još manje im je jasno da funkcija gradonačelnika nije faraonska, nije obiteljski nasljedna te ne prelazi s generacije na generaciju IDS-ovih političara. Grad je samo i isključivo, i ništa više ni manje od toga, servis građanima. Servis koji im, upravljanjem njihovim novcem, mora osigurati određene vrste usluga i standarda. Kad se netko blizak gradonačelniku mimo svih pravila poigrava s kadrovima koji su kroz proceduru javnog natječaja preuzeli ili zadržali vođenje poduzeća povezanih s Gradom te kad netko takav na taj način pokušava oktroirati neke svoje ljude, Miletiću bi to morao biti signal za ozbiljnu uzbunu . Kad bi u srednjem vijeku uz živog kralja podanici pokušali voditi svoju, a ustvari paralelnu kadrovsku politiku, bili bi ritualno i s jakom porukom dekapitirani. Potencijalno Miletić u svom gradskom dvorištu, unutar zidina Foruma, možda ima ozbiljan problem s pretjeranim egom i nerealnim ambicijama nekih osoba koje ga okružuju i već se vide na njegovom mjestu.

Kao odgovoran političar kod određivanja svog potencijalnog nasljednika za gradonačelnika Pule nema pravo na grešku. Dobra procjena nečijih sposobnosti je pola obavljenog posla, a dobar gradonačelnik nije samo interes IDS-a, nego i građana Pule. Naš list, naravno, ni na koji način ne prejudicira da će IDS-ov kandidat upravo to i postati. Uglavnom, pod pretpostavkom da župan Flego ode u europarlament, ako se za to izbori, ili ode u Istarski vodovod, ukoliko mu se ne otvore vrata Brisela, a Miletić se kandidira za župana, veliko je pitanje koga će nominirati za prvog čovjeka Pule. Deficit demokracije kod aktualnog gradonačelnika Roberta Cveka eufemistički se naziva njegovim srčanim pristupom i otvorenim gardom kad se bori za ideje u koje vjeruje. Na taj način se amortiziraju njegovi nedostaci koji ga, po jednima, diskvalificiraju iz utrke za gradonačelnika Pule, dok je po drugima Cvek dovoljno kapacitiran za tu funkciju. I tu će odluku Miletić uskoro morati donijeti. Kao i brojne odluke oko angažmana prvih suradnika kojih nema pa nema tamo gdje bi morali biti. Definitivno zvuči paradoksalno, no već i samo nagađanje da Plinio Cuccurin koketira s političkim povratkom, što može i ne mora biti bez vraga, može pomoći IDS-u. Ako je u njoj imalo mudrosti, stranka će se homogenizirati, redovi zbiti, oružje naoštriti i čekat će se bijesni boj. Od onog koji je homogenizira, ne može se isključiti da Cuccurin sa svojim potencijalom za okupljanje nezadovoljnika aktualnom političkom situacijom, za IDS može postati velika prijetnja. Rijetki koji s njime komuniciraju kažu da ovog puta nepredvidivi Baljan može biti opasniji nego nekad. Ipak, puno je toga na IDS-u koji ima tradiciju, snagu, logistiku i šefa stranke koji još nije rekao svoju posljednju riječ. Isto možda kao i Cuccurin. Za demokraciju u Istri to je odlično.