Odluka sutkinje riječkog Trgovačkog suda da još jednom odgodi stečaj brodogradilišta 3. maj izazvala je više dvojbi nego što bi se moglo očekivati u jednom gotovo rutinskom pravosudnom procesu. Njome se nastavlja posvemašnja neizvjesnost radnika u Rijeci, ali i onih u Puli koji također čekaju da dožive sudbinu cijele Uljanik grupe. Najava da će   konačna odluka o stečajnom postupku 3. maja sigurno biti donesena 5. lipnja možda daje priliku da se dogodi čudo, ali vjerojatnije je kako će se samo nagomilavati dugovi koji trenutačno iznose 135 milijuna kuna.

Radnici brodogradilišta koji su već sedmi mjesec bez plaće – pa više ne mogu ni do Zagreba kako bi zviždali pred Banskim dvorima – imaju potpuno pravo u izjavama da su zaboravljeni i prepušteni na milost i nemilost pravosudne i državne birokracije. Vjerojatno su u pravu i stručnjaci koji upozoravaju da su pravila za stečaj trgovačkih društava prilično jasna i da ne treba čekati nekoliko ročišta kako bi se on proglasio. Posebno ako na vidiku nema strateškog partnera ili države koja bi pomogla strateškoj gospodarskoj grani koja nestaje. Doduše, pravedna je, iako možda ne i pravna, poruka sutkinje da ona ne želi odlučivati o sudbini brodogradnje na sjevernom Jadranu, odnosno velikih industrijskih pogona koji se, padnu li sada, nikada neće uzdići.

Što da se radi kad su svi u pravu i za pravdu, ali nitko nema petlje da podvuče crtu i ispod toga se potpiše? Nakon što su Vlada i premijer Andrej Plenković nemušto najavili da ne pristaju na predloženi model restrukturiranja – praktično poručujući da trgovački sudovi u Rijeci i Pazinu trebaju raditi svoj posao – sistem je prestao funkcionirati. Sud u Rijeci jednostavno nije donio presudno političku odluku o sudbini jedne od najvećih privrednih grana – jer tu odluku treba donijeti Vlada.

S druge strane, sud odugovlačenjem postupka nije obavio svoj posao dok u cijeloj proceduri stradavaju radnici koji bi se, možda, mogli naplatiti u stečajnom postupku. Možda bi, bude li stečaj s preustrojem moguć, u određenom broju mogli nastaviti raditi u brodogradilištima koje će voditi stečajni upravitelji. Nekoliko uspješnih stečajeva velikih poduzeća – koje se ipak teško mogu usporediti s Uljanik grupom – daje nadu da će netko preživjeti.

Ali da bi se preživjelo, treba donositi odluke. Premijer Plenković i ministar gospodarstva Darko Horvat pokazali su danemaju hrabrosti za ključne odluke. Iako danas smatraju kako je šutnja zlato, sutra će se pokazati da je ta njihova politika za staro željezo, zajedno sa otpadom iz Uljanika. Neodlučnost suda da okonča proceduru pokretanja stečaja također je dvojbena, jer na vidiku nema spasitelja koji će poplaćati dugove i spremno krenuti u nove gubitke.

Napokon, što reći o državi u kojoj ni sudbena, ni izvršna, a ni zakonodavna vlast ne može odlučiti što će s brodogradilištima, odnosno tvrtkama u kojima je suvlasnik?

Povezane vijesti

• Nije Pula – Mostar!
• Suborci u ratu, suparnici u miru
• Mižol proračuna za Istru