Bilo je negdje iza ponoći. Dolazeći iz Zagreba u Pulu zadnju dionicu puta, negdje oko izlaza za Vodnjan, postajao sam sve svjesniji da sam ujutro zatvorio automatska vrata pulskog stana ostavljajući ključ na krivom mjestu - kuhinjskom stolu. Putna torba cijeli je dan bila u bunkeru auta. Svjesno sam je izbjegavao otvoriti opravdano se pribojavajući da se dogodilo ono čega sam se grozio. Ostao sam bez ključa, a rezervnog nema. Što sad, koga zvati, gdje prespavati? Zivkam pulske hotele. Rani je svibanj. Nitko se ne javlja. Osim Areninog Briona. Imaju jednu praznu sobu. Nije, kaže recepcionerka, bog zna kakva, no meni će poslužiti. Objašnjavam joj što mi se dogodilo. Dok uzimam sobu ona me gleda baš i ne vjerujući u šuplju, ali istinitu priču. Iskreno, gleda me u čudu u kakvom sam i ja ostao samo koju minutu kasnije ulazeći u sobu na prvom katu.

Namještaj kao iz sindikalnog doma: nabacan po zidovima, na nekim mjestima ugradben, ali ispod svake razine za turističku Pulu. Na podu izlizani i demodirani tepih po kojem su gosti odradili tisuće kilometara hoda. Nema nikakve sumnje da sobe, nakon 1972. kad je hotel Brioni otvoren, nisu adaptirane. Bačeno je par ruka farbe, s vremenom promijenjeni dotrajali lancuni, i to je to. Pa dobro, spavao sam i na lošijim mjestima. Samo da je krevet, na kojem su se u toplim noćima bez klima desetljećima prevrtali češki, poljski i slični gosti, donekle udoban. Televizija: prastara, staromodna i duboka pola metra s katodnom cijevi i golemim daljinskim.

Šokiralo me da je ovakav smještaj dio pulske turističko-hotelske ponude. Još više me šokiralo i do kraja prenerazilo kad sam ušao u kadu. Valjalo bi se, jel', nakon radnog dana malo proći vodom… Prekoračio sam nogom preko metar visokog ruba. Emajl se tko zna kada potrošio. Zaštitna zavjesa je dotrajala. Šampon? Mislim da ga nije bilo. Sapun? Sumnjam. No dobro, sam sam si kriv. Kad zaboraviš sa sobom uzeti ključ vrata s automatskom bravom brzog popravka nema. Hoću upaliti špinu i tuš. Ne kužim mehanizam. Pogledavam, ne razumijem kako funkcionira. Očito se radi o nekom zastarjelom sustavu. Povlačim neke ručice, ali se ništa ne događa. Probavam vrtjeti ulijevo, udesno, pokušavam gore, dolje. Ne ide. Saginjem se, gledam na taj mehanizam od ispod i odozgora. Tražim neki tajni osigurač koji će osloboditi vodu i osigurati njeno istjecanje iz definitivno dotrajalih cijevi. Ništa.

Stojim tako gol u demodiranoj kadi dugačkoj dva metra i razmišljam o opcijama. U igri je samo jedna – pozivam recepciju. Objašnjavam recepcionerki, kojoj sam otpočetka sumnjiv jer ne vjeruje u moju priču o samozaključavanju vrata stana, što mi se događa u hotelskoj sobi. Kažem joj: "Gospođo, gol sam u kadi i ne mogu otvoriti vodu". Vjerojatno sam joj zvučao nebulozno, napadno, blesavo, kao da nevješto tražim uslugu koja se plaća i zbog koje se ide u zatvor. Staložena, pristojna, profesionalna i hladne glave mirno uzvraća: "Poslat ću vam noćnog majstora".

Sada ja mislim da ona mene zajebava. Zar je stvarno moguće da ovakav hotel ima budnog noćnog majstora? Nije prošlo pet minuta, a zaogrnut ručnikom otvaram vrata. Naravno, na njima nije bila recepcionerka nego majstor. U trlišu. Smije se. Objašnjavam mu da ovom u prethistorijskom hotelu sasvim očekivano s njegovim izgledom i opremom ne radi ni prokleti tuš. Zašto bi, uopće, radio kad je sve na granici funkcionalnosti. Čovjek ulazi u kupatilo. Špijam iza njegovih leđa. Samo čekam priliku poentirati dodatnom kritikom.

Odjednom, voda poteče! Bistra, prozirna, bez boje, okusa i mirisa. Baš kakva treba biti. Spušta se u kadu u jakom slapu. O sramoto, pomislih u sebi, ne znaš ni vodu upaliti. "Nego, majstore, kakav je kvar bio u pitanju". Pokušavam se izvući, ali ne ide to tek tako. "Gospodine, ručicu malo jače povučete prema sebi. Ne gore, ne dole, ne lijevo, a još manje desno. Niti od sebe. Prema sebi. Jeste sad razumjeli". Da, da, naravno, ma probao sam i to, ali nije išlo – muljam nešto sebi u bradu, dovoljno da me čuje. Ali ovaj je uporan. "Da ste probali, shvatili biste i imali bi vodu". Dobro, čovječe, dobro. A onda, milozvučno za moje uši: "Ma niste vi krivi. Mnogi zbog toga zovu. Staro je ovo, k'o Biblija. Al' ide hotel u uređenje".

Prošle su otada pune četiri godine. Otvaranje hotela ovog lipnja i jučerašnji sastanak u njegovom ugodnom baru podsjetili su me na komičan događaj. Brioni su sada… To što Pula mora imati. Top hotel. Skladno, nenametljivo, ugodno uređen. Vrhunski, prvoklasno, onako kako treba biti. Hotel kakav grad zaslužuje. Neko novo mjesto (gradskog) okupljanja. Nije, naravno, sve za svakoga, ovisno i o džepu i o osobnim preferencijama, no za preporuku Briona čovjek neće pogriješiti. Brioni 1972.–2022. nebo i zemlja. Pula nekad i Pula sada. Iskorak s tim hotelom i brownfield investicijom pokazuje da se može, da ima smisla i da Pula unatoč svemu, posebno otporima unutar dijela svojeg stanovništva koje zagovara zaleđivanje trenutne situacije i kontriranje investicijama, zaslužuje bolje i više. Hotel Brioni iz 2022. to dokazuje.

E da, a što se tiče vrata stana… Kao, automatska, ne možeš ih otvoriti nego nasilno, tko zna kakvim pumpama. Blindirana, protuprovalna, s onim šipkama koje pokretom ključa ulaze u rupe u zidu. Kao, nema te sile koja će ih pomaknuti. Drugog jutra dođe bravar i kroz prorez između vrata i okvira gurne neku karticu nalik bankovnoj. Pomaknuo je, valjda, zub i vrata su se otvorila. Desetak sekundi posla, pedeset kuna i riješen problem.

Povezane vijesti

• Iz ovisnosti u ovisnost
• E moj Sudar, pošten brate, ali naivan…