E moj Sudar, pošten brate, ali naivan…

To je moguće samo u Hrvatskoj. Dakle, trener Istre 1961 Darko Raić Sudar dobio je, može se reći, prestižnu sportsku nagradu u Hrvata. Postao je, stvarno zasluženo, "dobri duh hrvatskog nogometa". Tako se, naime, naziva nagrada uručena mu prošlog tjedna na svečanosti u Zagrebu. Od autsajdera kojem je zbog financijskog deficita i vlasnikovog kukavičkog, neposlovnog i nemoralnog napuštanja kluba prognozirano ispadanje iz lige, Istra 1961 pod njegovim je vodstvom ostala prvoligaš u krajnje neizvjesnoj završnici.

Inferiorna naspram konkurencije, u situaciji posvađanoj sa zdravom pameti, takva je Istra 1961 upravo s Darkom Raićem Sudarom na čelu pokazala kako se ponekad, samo ponekad, dobro dobrim vraća. Pokazalo se kako možda nema Boga, ali ima pravde. Darko Raić Sudar na dodjeli nagrada pobrao je ovacije. Nogometna se Hrvatska podignula na noge i naklonila se mirnom Slavoncu. David je pobijedio Golijata. Eto, barem jedan konsenzus u tom nogoloptačkom sportu. No, nije prošlo ni tjedan dana, a isti taj Darko Raić Sudar, ni ne znajući to službeno, postao je, ili će postati, bivši trener Istre 1961. Valjda je samo u Hrvatskoj moguće da se čovjek u nekih 150 sati od junaka prometne u tragičara. Od spasitelja kluba koji je visio na rubu ponora, pretvorio se u nekorisnog i prekobrojnog. Tako ga, po svemu sudeći, tretiraju navodni novi vlasnici Istre 1961, nekakva španjolska korporacija koja se kao kupac ukazala u trenutku kad je on spasio klub tek sa skupinom malobrojnih, ali odanih, uz financijsku pomoć sada pomalo i nepravedno marginaliziranih Danka Končara i Krešimira Raguža koji su s milijunima svojih kuna uskočili u dramatičnom trenutku dok su se famozni Španjolci skrivali ne želeći preuzeti odgovornost.

Za neupućene, Darko Raić Sudar, čije ime ulazi u anale hrvatskog nogometa kao trenera koji je u jednoj sezoni bio i prvi čovjek struke i pedagog i psiholog i motivator i financijer i otac i mater igračima Istre 1961, kluba koji je opstao u prvoj ligi zahvaljujući dišpetu, inatu i istarskoj tvrdoglavosti tog trenera i igrača koji su ga slijedili, dakle taj i takav Darko Raić Sudar na Drosini više ne radi. Tu, na njegovo mjesto, dolazi neki Manuel Marquez Roca, frajer bez zapaženije trenerske karijere. Rezimirajmo: umjesto trenera koji je u hrvatsku nogometnu kaljužu svojim pristupom, radom, odricanjem, požrtvovnošću i srčanošću doveo malo nade u poštenje, Istru 1961 sada preuzima neka španjolska korporacija kojoj to omogućavaju neki naši ljudi…

Stvarno je fantastično koliko gluposti, nesuvislosti i nelogičnosti može podnijeti hrvatski nogomet i Istra 1961. Trenutno nije jasno kako su Španjolci ušli u taj klub, osim da se recentna događanja odvijaju na nejasan i netransparentan način. Španjolci, naime, i dalje nisu vlasnici, ali upravljaju klubom, useljavaju se u kancelarije, mijenjaju trenera, pregovaraju s igračima… Nego, tko im je to omogućio? Ima li netko u hrvatskim redovima tko će objasniti što se ustvari zbiva s Istrom 1961? Uostalom, neka se za početak javno objavi tko je odgovoran što dobri duh hrvatskog nogometa, Darko Raić Sudar, čovjek koji je zbog nesebičnog angažmana sa svojim stručnim stožerom i igračima spasio regularnost prvenstva i pobrao sve simpatije, sada ispada blesavac čijim se neokaljanim imenom sprdaju navodni vlasnici Istre 1961. Ono, smijenilo ga, jebeš ga… E moj Sudar, pošten brate, ali naivan do boli… Neka, ali pošten…