Iz jedne ovisnosti Hrvatska je nažalost pobjegla u drugu. Heroin su zamijenile igre na sreću, kladionice i internetske ovisnosti. Sva tri grijeha pošast su 21. stoljeća. S jedne strane odgovornost je na državi nezainteresiranoj za mentalno zdravlje svoje nacije, posebno mladih, koji su najugroženiji zbog sustava vrijednosti koji im se raspada pred očima.

Kriminal, korupcija, besperspektivnost - samo su neki od problema koji dominiraju javnim prostorom. Na koga da se mladi ugledaju?

Zašto bježe u zabranjeno, poput nekad droge, a danas, uz drogu koja je još uvijek prisutna, u mnogo većoj mjeri u kocku? Zato što mladi, koji su najizloženiji, put do sreće, a sreću definiraju bogatstvom koje nije posljedica rada, traže na potpuno krivim mjestima. Mediji, posebno oni društveni, puni su fotografija mladih bogataša, djece milijunaša u ferrarijima, mladića i djevojaka koji nose skupe satove i odjeću, neki putuju čak i privatnim zrakoplovima. To postaje željeni obrazac ponašanja, nedostižan san, no mladi to ipak upijaju i žele biti poput takvih, brendiranih i praznih nasljednika, najčešće kriminalom i korupcijom obogaćenih roditelja.

S obzirom da su ti putevi dostupni samo odabranima, dio mladih u Hrvatskoj sreću traži u putu koji vodi preko igara i kocke. Taj put je vrlo često najgori jer uspijevaju vrlo rijetki, dok svi ostali imaju sreće ako u kladionicama i kockarnicama izgube samo kune, a ne i životni kompas koji bi ih trebao usmjeravati u sasvim drugom pravcu.

I to je pošast koju svi vidimo, ako ništa drugo po broju casina i kladionica koji niču u gradovima. Stručnjaci to potvrđuju, poput Slavka Sakomana jučer u Puli. Ističu da je broj djece ovisnika, sada više ne toliko o drogama, nego o konkretnim igrama na sreću ili kladionicama, alarmantan. Roditelji su uglavnom nemoćni, među ostalim i zato što su opterećeni borbom za egzistenciju.

Nažalost, ni Istra kao najnaprednija i najbogatija hrvatska regija nije lišena tog problema. Čak štoviše, ovdje je nekad, tamo devedesetih godina, ovisnost bila na najvišim razinama u Hrvatskoj iz jednostavnog razloga što su mjere prevencije bile preslabe. Tek kada se odlučnije krenulo u borbu protiv narko kriminala, postignuti su rezultati.

Najveći problem je što se, za razliku od heroina, kada se znalo kako se toj pošasti može stati na kraj, zaustavljanjem lanaca dostave i prodaje, danas ne može u nikoga uprijeti prstom. Stječe se dojam da je ova pošast mnogo teže rješiva nego heroin nekad. Odnosno, morat će se mijenjati cijelo društvo ako se želi objasniti mladima, ali i svima ostalima, da je bogaćenje preko noći ipak samo iznimka, i to vrlo rijetka, a nikako ne pravilo.

Povezane vijesti

• E moj Sudar, pošten brate, ali naivan…
• Kako se špijun Perković bavio mnome