Onog trenutka kad je PNUSKOK pod rukom efikasnog i samozatajnog Bože Barbarića krenuo u sječu razgranate političke korupcije u Hrvatskoj svatko realan mogao je u pozadini iščitati rukopis Andreja Plenkovića. Ne, nije premijer, kako će odmah pomisliti teoretičari zavjera, pozvao Barbarića u Banske dvore, uveo ga kroz tajna vrata, a osiguranje ga neupisanog provelo sve do odaja prvog čovjeka Vlade, koji je onda ukazom, prijetnjom, zapovjedi ili nekim sličnim činom potaknuo ili usmjerio jednu od recentnih istraga gdje poput glinenih golubova padaju politički i poslovni kapitalci na potezu od Zagreba prema Splitu. Ne, to se, sto posto sigurno, nije tako dogodilo. Čak je za vjerovati da se Plenković i Barbarić nikada nisu ni susreli. Ako jesu, to je eventualno moglo biti protokolarno, u nekom širem društvu, ali bez posebnog smisla ili pozadine. Poanta je da je Plenković takvima poput Barbarića osigurao primjerene uvjete za rad. Prije svega, ne petlja se u njihov posao. Kreirao je atmosferu u kojoj PNUSKOK sam bira mete, odabire načine rada, mjere, prati sumnjivce i autonomno odlučuje o optužnicama. Iako nije iskorijenio korupciju, sama je po sebi velika stvar da je Plenković ne opstruira istrage nego potiče institucije sustava da rade svoj posao. 

Ima nešto u ponašanju i funkcioniranju Andreja Plenkovića što podsjeća i vuče stanovitu sličnost s utemeljiteljem protestantizma Martinom Lutherom, ne Kingom, znamenitim crnačkim vođom, već s onim koji se pojavio u Europi, na prijelazu s 15. na 16. stoljeće. Taj Martin Luther, inače njemački augustinski redovnik, oštro se suprotstavio nemoralu i moćnicima unutar crkvenih krugova, pobunio se protiv njih te osnovao protestantski pokret. Trn u oku, okidač za njegov protest bila je prodaja takozvanih indulgencija. Radi se o tome da je papa Julije II, poznat i kao papa ratnik, gradnju bazilike Sv. Petra financirao tako što je dao odriješene ruke vjerskim opsjenarima koji su prodavali spomenute indulgencije poput ptičjeg mlijeka. 

Indulgencije su bile, da pojasnimo, običan komad papira koji se mogao kupiti od crkve i koji je opraštao grijehe. One su vjerniku jamčile da neće vječnost provesti u paklu. Ljudi su ih također mogli kupiti da bi mrtvom rođaku skratili vrijeme što ga je trebao provesti u čistilištu prije ulaska u raj. Martin Luther se suprotstavio takvoj prevari i porezu na budale. Očito se nije mogao pomiriti s činjenicom da se teške bolesnike liječi placebom. S vremenom je, shvaćajući što sve crkva radi s novcem sirotinje, napisao "Devedeset pet teza" kojima je osudio indulgencije. 

Gdje je, pitat će se netko, poveznica Lutherovih kontraindulgencija i Plenkovića? Skočimo par stoljeća dalje, iz prošlosti u sadašnjost. Vjerojatno kao ni jedan premijer dosad, Plenković se, puštanjem da PNUSKOK-ove istrage idu svojim tijekom, indirektno odlučio obračunati s mangupima u svim redovima, pa tako i unutar HDZ-a. Nema više toga da se, bez straha od istrage ili optužnice, članskom iskaznicom obijaju vrata i sefovi, preuzimaju firme i dobivaju poslovi. Isto kao što Luther Crkvi nije dozvolio tako očiglednu i nemoralnu zloupotrebu svete institucije za osobna bogaćenja i gradnje spomenika zbog čega su patile obmanute i naivne mase, tako se i Plenković oštro sukobio s krivolovcima i džeparošima koji dolaze od svuda, pa tako i iz redova njegove stranke. I dok je Luther protestirao protiv crkvene pohlepe, Plenković se, puštajući Božu Barbarića da radi svoj posao, bori protiv one opće vidljive i svugdje prisutne pohlepe kroz koju se novac običnih smrtnika i poreznih obveznika slijeva u privatne džepove. 

Plenković je političar odan europskim vrijednostima i političkom zajedništvu kontinenta koji, prolazeći s koronavirusom najveću krizu nakon 2. svjetskog rata, mijenja arhitekturu svojih odnosa, formira nove prioritete i traži konsenzuse po svim bitnim pitanjima. Jedan od njih je Plan oporavka kroz koji će Hrvatska, po svemu sudeći zahvaljujući poziciji Andreja Plenkovića među europskim pučanima kao trenutno najvećom europskom političkom snagom, dobiti 49 milijardi kuna. Nesumnjivo je da su bliski odnosi premijera i predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen pripomogli takvoj situaciji. Kao poliglot i osoba koja je u direktnim kontaktima s ključnim osobama EU-a očito je stvorio odnose koje Hrvatska sada i u narednom razdoblju politički i financijski može kapitalizirati. U inventuri stanja i odrađenog do ovog ljeta upravo komunikacija prema EU jedna je od jačih stavki njegovog mandata. 

S druge strane, uzimajući u obzir njegovu svadljivost u posljednje vrijeme, retoričko je pitanje kako bi Hrvatska prošla da je umjesto smirenog Plenkovića na premijerskoj, operativnijoj i zahtjevnijoj od predsjedničke pozicije opet - Zoran Milanović. Rizik je to koji bi sa sobom nosio opasnost širu i veću od čistog političkog prepucavanja, verbalnog nadmetanja i poluintelektualnog natezanja, na što je, u jednoj fazi, Milanović sveo svoj odnos s Plenkovićem. Iako je Milanović zbog toga podvodna mina na kursu kojim plovi Plenkovićev brod, premijeru valja priznati da zadržava smirenost. Plenković je, generalno, koncentriran tip, sistematičan i pripremljen. I oni koji ga ne simpatiziraju teško će poreći da ne gubi živce, a poteze vuče šahovskom logikom, anticipirajući događaje i reakcije koji će nakon njih uslijediti. 

U nekoj zamišljenoj excel tablici s poredanim ključnim vrijednostima i kvalitetama Plenković bi naspram potencijalne konkurencije na dnu svakog stupca zasigurno imao najveći pozitivan postotak. Ukupan zbroj pozicionirao bi ga, barem prema trenutnoj situaciji i rasporedu snaga, na sam vrh. On je kao vrhunski tenisač koji podjednako dobro servira, vraća, smečira te koristi bekend ili forhend, igra na travi ili zemlji, pred punim ili praznim tribinama. To mu je forte, možda i jedan od glavnih. 

Iako mu brojne okolnosti u mandatu nisu išle u korist, a po logici svaka nova kriza trebala mu je otkinuti dio biračke otpore, kao što pirana kad osjeti slabost žrtve kida živo meso, šefu HDZ-a to se i dalje ne događa. Valja podsjetiti, kroz ovakvu inventuru njegove političke ostavštine dosad, da je u njegovom mandatu dio HDZ-ovaca snažnim udarom napustio stranku prebacujući se u ideološko susjedni i protivnički Domovinski pokret Miroslava Škore, koji se prije dva dana povukao iz aktivne politike u maniri Ive Sanadera. Plenković je to preživio, isto kao i pojavu platforme Možemo!, a sa stilom je otfikario Most. U kreiranju saborske većine, paralelno se boreći s ostacima potresa u Zagrebu, ali i na Baniji, na što se nadovezala koronakriza koja melje sve pred sobom, oslonio se na manje zahtjevne, lojalnije i jednostavnije partnere koji ne ucjenjuju nego pregovaraju, legitimno tražeći korist za biračko tijelo koje ih je iznjedrilo. 

Ovaj HDZ više nije onaj stari, prastari, pradavni ili prvi. Stranke su živi organizmi, mijenjaju formu i oblik, prilagođavaju svoj sadržaj vanjskim okolnostima, ostajući uvijek vjerne temeljima na kojima su postavljene. Plenković je u tome, pod jedan, pokazao i inovativnost i sklonost drugačijem, pomaknuo je stranku u prostor centra, povukao poteze nevjerojatne tolerancije nespojive s donedavnim HDZ-om, dok je, pod dva, pokazao i dosljednost i konzistentnost ne odričući se nekih izvornih vrijednosti HDZ-a pa, ako hoćete, i Franje Tuđmana.

U Solonovo vrijeme Plenković bi bio arhont, predsjednik vlade. Solona su, zanimljivo, aristokrati držali jednim od svojih, po rođenju i staležu. Vjerovali su da će im držati stranu u srazu s nearistokratima. Uspješni trgovci neplemenitaši također su ga smatrali svojim čovjekom jer je bio i trgovac. Siromašni su mu vjerovali, jer nikad nije tlačio nekoga od njih. Plemenitaški sugrađani očekivali su od njega da nađe takvo rješenje koje će im sačuvati sve povlastice, moć i bogatstvo. Siromašni su željeli da on konfiscira zemlju bogatih i podijeli je njima. No u sukobu, gdje su se obje strane činom duboke političke mudrosti složile da on bude arbitar, nijedna skupina od njega nije dobila što je tražila. U svojim pjesmama Solon je potanko objasnio kako su ga prije donošenja ustava svi voljeli. Nakon toga, svi su ga mrzili. Zašto? Zato jer stranama u sporu nije dao sve što su željele, već je našao srednje rješenje koje je svaku struju štitilo od one druge. Takva je nekako i prirodna pozicija premijera Plenkovića. Na ovaj ili onaj način, u svakoj od tih Solonovih situacija, pregovarajući s različitim ideološko-interesno, a svakako sukobljenim stranama, povremeno se nađe i sam Plenković koji je, međutim, i mudro i promišljeno prema svima zadržao politiku ekvidistance. 

Premijer definitivno vješto ekvilibrira među zainteresiranim skupinama u rasponu od obespravljenih radnika do tajkuna koji drže poluge gospodarske moći. Sa svima, a ni s kim. Za sve, a ni za koga. Ne vidi se da bilo koga protežira, a kad intervenira u složenim situacijama, kao u slučaju, naprimjer, tvornice duhana u Rovinju, koja je bila tik do napuštanja Hrvatske, povlači snažne i državničke poteze kojima štiti i radničke, i korporativne, i nacionalne interese. Ni prvi ni zadnji puta da premijer intervenira u višem i opravdanom interesu, posebno kad su u pitanju domaći resursi i njihova zaštita pred pohlepom. 

Plenković je očito shvatio da je srž suvremenih demokracija, ali i Solonovih ideja kao preteče naprednog demokratskog kapitalizma, držanje ravnoteže među svim skupinama. I tu je pokazao ključno - zrelost. Upravo ono što Hrvatskoj treba u ovim kriznim vremenima. Svako vrijeme traži specifičnog premijera. Daleko od toga da je i kod njega i u nas sve savršeno, no Hrvatska ima smirenog i posloženog prvog čovjeka Vlade koji će iz dva mandata i osmogodišnjeg ciklusa u hektičnim vremenima koja živimo izaći 20 godina stariji. Važno je da konačna inventura stanja pokaže da je napravljeno puno više dobrih nego loših stvari.

Povezane vijesti

• Ako Kinezi uzmu Uljanik kojeg nisu htjeli, Hrvatska će to negdje preplatiti
• ZNATE LI KAKO JE DANAS BITI SRBIN U HRVATSKOJ? Danas to doista nije problem, što god SDSS mislio o tome
• Realnost Istre su reformirani IDS, BANGLADEŠANI I FILIPINCI