PIŠE ROBERT FRANK
Ako već poslodavci u turizmu moraju dovoditi radnike sa strane, onda za to moraju dobiti pomoć države, gradova i općina
Robert Frank
U svojoj suštini svijet je po mnogim kriterijima čudno podijeljen. Tako, naprimjer, u jednom njegovom dijelu, uglavnom po cijeloj Africi, postoji suficit radne snage koja na tom kontinentu teško dolazi do posla. U Europi, posebno onom najrazvijenijem dijelu poput Njemačke, radna je snaga deficitarna. Kancelarka na odlasku Angela Merkel iznijela je podatak kako toj državi nedostaje oko 400 tisuća radnika za popunu mjesta koja se plaćaju najmanje, pa do onih čijim plaćanjem radnik može itekako dobro (pre)živjeti. Upravo u skladu s tim potrebama pragmatična Merkel formurirala je politike prema izbjeglicama pa ih je u jednom trenutku u Njemačku propušteno približno onoliko koliko ih je trebalo tamošnjim poslodavcima. I u najvećim svjetskim krizama, prema svojim potrebama odgovorni i organizirani Nijemci izvukli su određene benefite. Njemačka je država čija vlast, iz koje god stranke ili grupacije dolazila i s kojim god svjetonazorom preuzme ključne institucije, gleda unaprijed, korak ispred svih ili barem najvećeg broja razvijenih država. Anticipacija gospodarskih trendova omogućava joj da strateški planira potreban broj zaposlenih, kada ih i odakle dovesti ako ih nema dovoljno u svom radnom bazenu, koliko ih platiti te kako u svemu tome, toj zamršenoj igri između kapitala i radnika, a negdje u tampon zoni i države, osigurati ravnotežu sustava i zajedničkog zadovoljstva svih aktera u priči. Njemačkoj je, dakle, već sada jasno, kad je riječ o nedostatku radne snage koja mora opsluživati njeno kompleksno gospodarstvo, koliko joj i čega u bližoj perspektivi treba.
Profitirale beogradske agencije
S druge strane je Hrvatska, država u kojoj izostaju ključne strategije. Plenkovićeva vlast neke je uspostavila, čak se i provode. Problemi eskaliraju kad se spuste na lokalnu razinu i kad ih se stavi u kontekst. Tamo gdje su Nijemci najjači, Hrvatska je najslabija. U planiranju. Evo primjera: jača od one koja se očekivala, turistička sezona je osim slijevanja milijardi u državni proračun i milijuna u privatne kase, razgolitila i produbila već poznati hrvatski problem nedostatka radne snage. Nitko ni približno ne zna koliko nam radnika svih profila nedostaje, a ne može to ni znati kad nema planiranja kao platforme za postupanja. Naravno da je onda jedna od kritičnih točki našeg turizma kadrovsko opsluživanje ogromnog turističkog aparata podijeljenog na bezbroj vrsta usluga koje se kreću u rasponu od najskupljih, luksuznih hotela do čišćenja šupa preuređenih u apartmane. Svedeno na najprizemniji jezik - mnoge poslove nema tko raditi. Svjedočimo tome u trenutku dok sezona još uvijek nije završila. Produžuju je mnogima, izgleda, omraženi Poljaci. Iako to navodno nije razina turista koje priželjkujemo, oni izvlače zadnje novce koje će utrošiti na precijenjene ribe, bifteke, sladolede, parkinge i suvenire.
Istodobno sa završetkom aktualne sezone odgovorna država, no isto tako i regija, u ubrzanom bi procesu trebala prikupiti vjerodostojne podatke o broju radnika koji su nedostajali našim poslodavcima kako bi se komotno i kvalitetno odradila turistička sezona. S tim brojkama, kao osnovom, krenulo bi se u planiranje koga, kada, kako i gdje dovesti.
Ovogodišnja popuna radnih mjesta u turizmu odrađena je više stihijski i po principu osobnog snalaženja nego planski. Najviše su, po svemu sudeći, profitirale beogradske agencije za posredovanje pri zapošljavanju u Hrvatskoj. One, naime, za svoju posredničku uslugu uzimaju proviziju od 400 eura po čovjeku ne garantirajući ništa osim broja mobitela te imena i prezimena zainteresirane osobe iz Srbije koja želi odraditi sezonski posao na Jadranu. Iskustva hrvatskih poslodavaca s takvim načinom rada su različita. Ima onih koji su prezadovoljni, no ima ih i koji od samog dolaska konobara iz Srbije, recimo da je o tom zanimanju riječ, teško s njima pronalaze zajednički rječnik. Neki među njima već nakon prvog mjeseca i dobivene plaće zadovoljavaju svoj interes za dolaskom. Iako je dogovor s poslodavcem bio da će ostati tri mjeseca, ne postoji mehanizam ni penal kojim se takva osobna odluka može osporiti ili barem naplatiti. Obzirom da ima poslodavaca s upravo ovakvim ili slično lošim iskustvima, oni čak razmišljaju da svojim konobarima koji dolaze iz Srbije ili Bosne, sasvim svejedno, puni iznos svih plaća isplate tek s odrađenom ljetnom sezonom, a da ih dotad drže na nekakvom obliku minimalca. Teško da će, međutim, bilo tko dolazeći na privremeni rad u Hrvatskoj pristati na takve uvjete (polu)legalnog pritiska i ucjene. Kad već po ovom pitanju nema pravog rješenja, pretpostavka je da će se improvizacija nastaviti i dogodine.
Subvencije za poslodavce u turizmu
Hrvatski je turizam, s druge strane, preozbiljna gospodarska djelatnost da bi se rješenja donosila paušalno, bez pripreme, sustava, ali i dugovječnosti. Stoga je jedini pravi izlaz iz komplicirane situacije da se dio zainteresiranih sezonaca, pod pretpostavkom da zadovoljavaju kriterije poslodavca, pretvori u stalne radnike, one koji će trajno ostati i nastaniti se, naprimjer, u Istri. Zasigurno bi poslodavci u traženju takvih rješenja dio pomoći kroz neki oblik rasterećenja ili sufinanciranja mogli dobiti od države, županije i gradova u kojima su poslovno aktivni. S velikom sigurnošću može se reći da nema pravog razloga zašto odgovornim poslodavcima, koji žele na neodređeno zaposliti deficitarnu radnu snagu iz Slavonije ili nekog drugog dijela Hrvatske, gradovi ili općine ne bi osigurali otkup građevinskog zemljišta po prihvatljivijim cijenama od realno tržišnih koje lete u nebo. U takvoj situaciji poslodavci poput velikih hotelskih kompanija mogli bi izgraditi stambene zgrade za smještaj svojih radnika ili bi ih mogli povoljno kreditirati s ciljem njihovog ostanka u Istri. Poanta je da se potpomognute državom lokalne vlasti - ponekad inertne i nedovoljno kreativne, praveći se kao da se problemi s nedostatkom radne snage njih uopće ne tiču - moraju uključiti u pronalazak mogućih rješenja čijom će se implementacijom postaviti ozbiljan sustav koji će garantirati popunjavanje ispražnjenih redova u ukupnom stanovništvu Istre, premalobrojnom za jače gospodarske rezultate i povećanje kvalitete, kao imperativa koji se stalno gura u prvi plan. Država i još više lokalne vlasti kontinuirano moraju tražiti modele pomoći realnom sektoru. To je abeceda.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
