piše robert matteoni
Puležanština i(li) tapija-nizam
(Milivoj Mijošek/Petra Stefanović)
Negdje u počecima milenija javio mi se Robert Matijašić i predložio jedan sastanak na vrlo zanimljivu mi temu. Istarska enciklopedija. U zgradi Pedagoške akademije, za koju me vežu najljepše uspomene, a to su naravno srednjoškolske, došao sam s velikom znatiželjom.
Nešto više od dva desetljeća koja su protekla od nezaboravnog đačkog doba, imao sam dojam da se u toj velebnoj i za Pulu reprezentativnoj zgradi malo toga promijenilo. Vjerojatno ništa osim što smo svi skupa, zgrada i mi koji smo je pohodili, bili stariji dvadesetak godina.
Robert Matijašić, arheolog i znanstvenik, dočekao me u svojem uredu zajedno s vrlo znanim i respektiranim intelektualcem Miroslavom Bertošom. Rekli su mi o čemu je riječ. Prikuplja se građa za prvu Istarsku enciklopediju te su mi predložili da preuzmem na sebe sportski sadržaj.
Iz tog dana i sastanka pamtim dobro tri stvari. Vrlo srdačnu razinu razgovora tih intelektualnih veličina s jednim ipak samo sportskim novinarom, osjećaj da imaju očekivanja koja neće biti jednostavno ispuniti i treće, da me iznimno veselila "priča Istarske enciklopedije".
U odnosu na moje subjektivne osobne poglede na sve te stvari, to je, "Istarska", bila najdojmljivija refleksija priče. Prije svega zbog činjenice da sam i prije novinarske karijere, a pogotovo tijekom iste, kako u bivšoj državi tako i samostalnoj Hrvatskoj imao osjećaj da smo mi s poluotoka, tretirani marginalnom društvenom i inom zbiljom. U većoj Jugi više, u manjoj Lijepoj našoj manje, ali opet istog okvira – na kraju reda.
Nije to samo stvar sporta, u kojem sam najviše funkcionirao i stjecao iskustva, ali se upravo kroz njega najjednostavnije prepoznavalo geopolitički i ini respekt prema našem okruženju. Sve ono što možete zakamuflirati u odajama i iza kulisa političkih, društvenih i gospodarskih zbilja, u sportu je bjelodano. A sport čine ljudi iz svih navedenih slojeva.
Tu je, istodobno nužna digresija, kao jedan od izuzetaka koje je potvrđivalo takvu tipičnu pojavnost. Naime, 1991. godine, upravo je preporukom (čitaj: naredbom) predsjednik Franjo Tuđman inzistirao da svaka regija u samostalnoj Hrvatskoj treba imati svog predstavnika u formiranju/osnivanju Prve HNL.
Tako se među osnivačima našla i NK Istra, koja je koji mjesec prije zaključila svoju natjecateljsku zbilju u regionalnom (Pula-Rijeka) rangu natjecanja bivše države. I to na četvrtoj poziciji.
Drugi klub koji je dobio tu pozivnicu bio je varaždinski Varteks. Naravno da se po dobrom starom običaju u Hrvata, odmah stvorilo niz polemika i posljedičnih pritisaka kontra Istre kao prvoligaša. Varteks se hvalilo i veličalo, a Istru podcjenjivalo i osporavalo.
Pored svite domaćih kontraša nisu trebali i oni izvan županije. Kad iz ovog kuta gledam, 34 godina kasnije, ta priča o "marginama" za pulski klub u doživljajima "centrale" (i domaćih "kontraša") ostala je na gotovo istim meridijanima i paralelama.
No, Istra, iz grada kojeg je i tada, iz unutrašnjih redova morila teza o tapija-nizmu, jako se dobro snašla u prvoj ligi. Mislim na natjecateljski i navijački dio, jer u onim drugim pravcima suporta, od jačih tvrtki i društveno-političkih igrača moglo se u najboljem slučaju dobiti deklarativnu podršku. Što je bio nastavak priče još iz 1930-tih, kada su pulski nogometni klubovi divanili o sazivanju gospodarstvenika, fuzijama i inim akrobacijama s uvijek istim problemom, financijskom neimaštinom.
Te su teme, i poslije drugog svjetskog rata, i poslije domovinskog rata, bile na istom dnevnom redu, kojem bi pasao okvir holivudske filmske priče Beskrajni dan. Ono što je moglo zaprepastiti svakog navijačkog poklonika, a i pobornika napredovanja sportske Pule, to je bilo unutrašnje "tapija-nje".
Primjerice, kada su folklornim igrama dužnosnici HR nogometa (suci, suparnici, vladari Kuće nogometa) doprinijeli da Istra (oštećena na terenu tako da je i HNS to pismeno priznao) formalno zauzme pretposljednje mjesto za ispadanje iz prve lige, 1996. je ondašnji Župan Luciano Delbianco javno uputio otvoreno pismo nogometnim, ali i državnim institucijama, u kojima je naveo kako je Istra, bjelodano, oštećena u borbi za ostanak izvan nogometnim metodama. Tada je, promptno, reagirao predsjednik države, Franjo Tuđman i nazvao 1. istarskog župana.
Obećao je da će na izvoru institucija provjeriti jesu li žalbe Istre opravdane. I koji tjedan kasnije, kad je očito postalo jasno da je bilo "igara", HNS je donio odluku – proširit će se liga. Lako je zaključiti zašto je to učinjeno i koga su se jedino pribojavali vladari nogometa.
Jest, kazat će se, pogotovo iz današnjeg vremena, da je u najmanju ruku čudno i nonsens da se politika petlja u nogomet. Osim što je to bilo takvo vrijeme, u 45 godina profesionalne novinarske karijere shvatio sam u Hrvatskoj i putujući svijetom, kako nema zemlje u kojoj politika nije utjecala na tako snažan masovni medij kakav je nogomet.
Mogli ste to uostalom primijetiti, tko prati, u Francuskoj, gdje je predsjednik države Emmanuel Macron direktno zamolio (nametnuo) najskupljem svjetskom igraču, Kylianu Mbappeu da ne ode iz Pariza u Real Madrid, jer je "uzor i nadahnuće" mladim generacijama Francuza. Iza te kovanice stajala je zapravo Macronova težnja da učini uslugu vladarima Paris SG, katarskoj državi, koja s Francuskom ima vrlo složene ekonomske odnose.
Katarani su pošto poto htjeli, koliko god koštalo, zadržati tog igrača u Parizu. Ne samo zato što je top igrač, nego i zbog činjenice da je njihovom globalnom imidžu bila šteta da mogu izgubiti igrača iako imaju nepresušan financijski izvor. U realnom svijetu, gdje nema "tapijanja", svojevrsnog društvenog teoretiziranja prilagođenog trenutnim interesima, to su, krivi ili ne, standardi ponašanja.
Teza kako "politika nema što tražiti u sportu" je samo jedna od utopijskih parola, jer politika je svugdje, i sve oko nas. Kako god, dok je Istra zadržala prvoligaški status, najveći napad na Delbianca zbog tog djelovanja za klub, iz Pule, došao je iz njegova političkog okruženja. Zamjerili su mu neki politički vladajući igrači tog, pa i današnjeg vremena, da je osramotio Istru i Istrijane takvim "moljakanjem".
Pričajući o sportskom sadržaju s (danas akademikom) Matijašićem i Bertošom spoznao sam da im je taj svijet stran, ali da su i te kako svjesni važnosti sportske problematike za društvo. I jako sam cijenio da su sportu dali veliki značaj u takvom djelu kao što je Istarska enciklopedija. Koja je, neka se zna, prva enciklopedija jedne hrvatske regije. I koja ima društvo u Istrapediji, prvoj virtualnoj enciklopediji jedne hrvatske regije.
Puno je muke bilo da se sportski sadržaj enciklopedije dovede u pristojnost i autentičnost koju traži takvo djelo. To iz razloga što je u Istri sportska publicistika, dokumentiranost, pisana svjedočanstva povijesnih vremena bilo na vrlo slaboj razini, da ne kažemo nikakvoj. Uz pomoć mnogih vrijednih sportskih djelatnika iz svih istarskih mjesta, kroničara, sportskih institucija, privatnih arhiva i vjerodostojnih usmjeravanja, uspjelo se prvi puta to sistematizirati.
Nije bilo savršeno, ali je bio dobar temelj za dalje, i za nove generacije, da snaže dokumentaciju povijesti sporta. Enciklopedija (2005.) je dala zamah sportskoj publicistici, jer su se mnogi autori odvažili na ukoričenje priča o klubovima, sportovima, pojedincima…
U sistematiziranju enciklopedijske građe, koja iziskuje precizan dokumentacijski pristup, a ne površno kroničarsko tretiranje, opet su od veliki pomoći bili spomenuti akademici-znanstvenici. I zaslužuju maksimalni respekt jer su sportskoj tematici pristupili s velikim respektom. Iako im nije bliska. Iz mog kuta gledanja, kojeg držim bliskim mnogima iz sporta koji su doživjeli razne marginalizacije, to je bilo velikim iskorakom uvažavanja.
Unutar 45 godina puležanštine, s iskustvom "nekad-danas" mogu kazati da je sličnih "iskoraka" u Puli bilo na svim stranama, odnosno svim područjima. Pula u odnosu na recimo "otvarajuće" 1980-te i danas su dvije različite urbane zbilje, iako su doživljaji onomad bili s više energije jer se svijet oko nas drastično mijenjao.
Priča o tapiji bilo je tada, i prije, bilo je poslije, i ima ih danas. U različitim vremenima i kontekstima. Što sugerira da to nije a priori pejorativna aluzija, nego je više dio mentaliteta ovog okruženja. Kojeg se koristi u trenutku i na način kako nekome to odgovara. Pula je dobar grad, s potencijalima, ljepotama, nizom vrlina, ali i mana. Kao i svi urbani centri.
Ono što nam treba to je da svatko u svojoj domeni doprinosi napredovanju djelom, a ne da riječima prigodničarski i komforno promovira mane. Kad to odgovara. Uz ogradu da je upitno koji su to okviri koji definiraju razliku mane i realnosti.
Uzet ću primjer nogometa. Pulski klub je danas sve ono što se sanjalo prije deset, a kamoli 20-30-40 godina. Je li izostanak trofeja i (zasad) europske relevantnosti okvir da ga se smatra tapijom? Zanimanje masa sugerira da to nije tako.
Manje iluzija i više realnog života doprinosi logičnijim očekivanjima, ali i lakšim atmosferama za daljnje razvoje. Pula nije Zagreb, Madrid ili Milano pa, eto, njen ritam djeluje tapija.
Kvartovi velikih gradova, s puno više stanovnika, djeluju "tapiozno" prema Puli. Ona ima svoje ritmove i potencijale da ih snaži. Na tome treba svatko raditi bez fige u džepu, jer akteri tapije, Puležan(ke)i to "tapija-nje" naposljetku uvijek prepoznaju.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
