Piše Milan Rakovac
Barbieri pili Hvar
(Foto Pexels/Denis Lovrović)
Barbieri pili Hvar, tutto denti,
poeti iz Portugala, pa čak iz Rovinja,
ala pisma, rečen, još je u svići stinja!
a Joško su ubrne, ma muči, jesenti!
Barbieri pili Hvar, ča ni terra ferma ni ižula,
i Hvar se mola put Punta Arenas i do Dobre nade,
otok-brod začinjavci od mula do mula,
ča će mu bonace, ča će šijunade.
Na morima alarmi, uzbuna, dar-mar;
ne to nije svijeta kvar, Barbieri se ceri,
mi smo vogaduri, galioti, vierša timunjeri,
kapitanska galeta na bareti, kogo Barbieri;
eco qua, za sve jur je skuhan bakalar,
ekipaj pak svitu bilen, vierše na dar.
Bio sam odjednom posve trijezan, groza je plovila po mojim žilama, po živcima, po kostima, objavili mi se u liku toga jezivog starca svi naši grijesi, preda mnom je bio moj čovjek, bio sam pred sobom sam, on je bio rugobna, skrivena, mračna strana mjeseca, on je bio ona grozna tajna VELIKOG ZRCALA u koje sam uvijek htio proniknuti, i skoro uspio jednom u Veneciji uporno satima piljeći u kristalno ogledalo u sali Senata Duždeve palače, u onaj jedan fini brid koji dijeli špegelj od jednako zrcalnoga ruba, i u samome tom rubu kao da sam in chiaro sfumato ugledao glave mojih mrtvih kako me fiksiraju i nešto mi bezglasno dovikuju... Sada se u tome rubu slomljena ogledala taložila sva moja povijest, Dante, Shakespeare, Dostojevski, Malaparte, Bulgakov, Bukowsky i Jiŕi Šotola i Olmi i Kurosawa, Brueghel i Krleža i D’Annunzio i Pier Antonio Quarantotti Gambini i Vincent iz Kastva i Andrea di Montona...
Vojjj mala Mareeeninojaaajjjj
ma špaaaarrrraaaj rrroooožeeee
zaaaa meeejjjjjjjjjjoooohhh
jemenihudobiiiiii...
Derao se, urlao iz petnih žila skočivši na noge, glavinjajući, rušeći rukama sa stola čaše, tanjure, pirune... Prosijedi Arapin ustade u hipu, prijeteći mu ljeskale oči i crnomodri lister njegova pariška odijela... ustoboči se pred Brnjusom s rukama na bokovima i upitno uzmakne glavom uzgor: Qui?
Brnjus ga "nježno" ogrli i posjedne na stolicu do sebe, nalije mu čašu cognaca, pa svoju, pa moju, pa nazdravi svima, i cijelom društvu uokolo, Arapin prosu čašu pokušavši ustati, Grgo lijeno segne rukom u stražnji džep hlača drugom stalno čvrsto grleći nesretnika, bodež tiho ciliknu pritisnut oprugom i na čovjekovu porezanom dlanu ružno se crvenim zalije omanja posjekotina. Brnjus se smješkao.
Vule-vu-manže-votr-merd, mon ami?
Arapin ode za stol, zovne Mistera, njegova dama ustade, a ne, ne, niti govora, gospodin i dama su njegovi gosti, reče Brnjus, danas slavim rođendan, svi su moji gosti... a vi, vi mila damo, koliko to imate ruža ("dama" je brojala - 74 crvene ruže), kupujem sve vaše ruže, moja damo, za sve dame u ovom časnom času i na časnom mjestu divnog grada Tunisa, sve ruže svijeta za najdivnije dame... i sanduk, Boy... dva, tri sanduka najfinijega šampanjca za najfiniju gospodu ovdje, molim, jer sam bezvjernik, dame moje i moja gospodo, ali kaurin koji duboko poštuje Islam; ana biddumallah, elhamudlillah – I have no God, thanks God...
Aplauzi, zdravice, sretan žamor, gitara se stvori, zaboravi moj Brnjus na me, rastreseno me poljubivši u čelo ovije mi nehajno oko vrata svoj divni tirkizni i svileni šal i ode za stol onoga nesretnika koji ga, čas potom, učio nekoj arapskoj pjesmi, a Brnjus njega pak "Bandiera rossa", pa svi skupa "Mon ami Pierrot"...
Taj šal, ascot je to, reče Brnjus, taj ša nosim stalno, no, poderao se davno, ali takav šal nosim uvijek, eto, no…
Šutke i sam, cijedio sam kroz zube "Möet Chandon" uvijek se iznova čudeći zašto luduje planeta za šampanjcem kada je meni posve ista "Bakarska vodica"...
Da li sam zaspao? Da li sam se probudio?
Gostiona je bila prazna, samo je Mister hrkao ležeći na šanku.
Polumrak. Zora rudi? Amanecer? Kroz smećkasta stakla dopire neka blaga svjetlost, kako u crikvi prid Božić.
Ulazna vrata bešumno se otvaraju, prosipa se neka žućkasta i neka još modrikasta i sivkasta neka svjetlost, cijeli zid svjetlosti oštro odrezanih rubova probio se u zrcala za šankom odbijajući se odmah u nestvarnoj refleksiji i drugim bojama, cijelim spektrom, u bezbroj oštrih krakova po stolovima.
Ala naprid, ala naprid, ter smo naši...
Reče niki po našu. Mister protrlja oči, otrči do vrata i pozva ih unutra, rastrči se sklanjajući prazne boce sa stolova, istresajući pepeljare... Ženski hihot zapleše bujno i oblo kao neka čarobna igračka po gostioni... čudna skupina ljudi svih uzrasta, staraca, muškaraca, djevojaka, dječice...
Greg Brnjus šetao je među njima kao paun, ponosno i brižljivo ih posjedajući uokolo.
Misma brigada del amanecer! Kriknu nešto u meni!
Posjedali su svi, Mister je, raznoseći kavu, prolio koju kap meni u krilo, bilo mi mokro i toplo, pokušao je obrisati to, ostala je široka smećkasta mrlja na mojim "Lee" marinerama.
Ustane neki starac, Mister je već dijelio velike pladnjeve pune pršuta i sira:
"Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje,
Gospodine, blagoslovi nas i ove darove koje ćemo po
tvojoj dobroti uživati: Po Kristu Gospodinu našem.
Amen"...
Amen, amen, amen, amen, amen... mrmoljilo oko stola.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
