Piše Milan rakovac
Pakal je doša na zemlju: Feleipo Zanini
(Arhiva Glasa Istre)
U milosti lipe vale Zabodarski, sprid noge mi duojde galeb,
Me gleda, ga gledan, si ti Feleipo iz pisme Ligia Zaninija,
E no: ćeš ti biti nego Ligio Zanini,
E dove ti navigi, druxe mio, pubratiene,
in sta batana viecia stara, tamo po ten drugen svitu?
Kojega kolora, tamo, su šteme i mondure, ča su nebeske čelešte? Galeb Lihiov Feleipo na pašturi rovinjske rive gleda u me fišo, ter to si ti, digo, o Ligio, povi mi, kakove bandire, tamo, prhljaju na fešte?
Ča je tamo, ča? Ča ste i tamo njihovi i naši?
Valja se staneš na kojega ud naših, i njihovih?
Ča su s tobon Jure Žakan e Andrea di Montona, Vergerio in Trubar e Vlačić, Nazario Sauro i Janko Vuković von Podkapelski, i Vladimir Gortan, Milanović e Santin, Jože Šuran e Pino Budicin?
A Saba, Svevo, Gambini, Cergoly, i Balota, Gervais, Kamov, Črnja?
Sara anche D’Annunzio, Nazor? E cossa fa Kosovel?
Ampak Kocbek bo blizo Boga, almeno Svetega Petra?
Povi mi Feleipo-Ligio, ma ča su sve ča je tamo jušto dišenjali
Vincent i Ivan iz Kastva?
Feleipo, na, mu hitin sardelu:
Je, je i raj i purgatorij i paka, pubratiene, su, su nebeski kunfini,
e guardie, e dogane e bandiere,
ma nel paradiso xe el Dio sollo con sua ditta bella de angelli.
Nel purgatorio i guardiani che gioga tresette,
e noi tutti anime umane qua so nel inferno coi diavoli disasperadi.
Mi kako i tamo gori, svaki po svoju.
I ča, digo, Ligio, ma ča da ste donke skupa guardiani i pržunjeri
de la risiera San Saba e Flossenburg e Goli otok, infoibatori e infoibati? E si, infatti, sve je kako ča je bilo, niedan za nas ne škrbi,
paklenski meštri su zabili na nas, imaju preveć svoga posla,
Sotona i vrazi drže kongres partije - provivaju stvari vrći na misto, ma ne gre: Na dnvenom redu samo Mefisto!
Ma ča si se poša u nje pačati, drug Mefisto, mu viču vrazi,
ma ča ta prokleti Faust i svi Faustusi svita,
sad nan se smiju Kerubini i Serafini, oganj ne potičemo,
se razminjemo jur lita i lita, a ti Mefisto kupuješ njin duše,
a one nan ruše cilu ideju, i Bog je napensa nan uzeti mandate.
Cussi la xe la de noi, pubratiene, pien de noia,
beati voi vivi nel inferno terestre: jedini puri pakal.
Divni Amerikanac Mark Twain (Samuel Langhorne Clemence) u sjajnoj knjizi ironičnih putopisa po mediteranskim zemljama "Naivčine na putovanju, ili, Novo Hodočašće", 1867. piše: "Prošli smo vrlo čudne, neobične, neslućene stare gradove, srasle sa svojim običajima i utonule u snove o starim vremenima i potpuno nesvjesne činjenice da se svijet okreće!
A i potpuno indiferentne okreće li se ili stoji na miru. Oni nemaju nikakva posla osim da jedu i spavaju, i spavaju i jedu, i malo se pomuče da pronađu prijatelja koji bi stajao uz njih i držao ih budne. Njih ne plaćaju da razmišljaju – njih se ne tiču svjetski poslovi.
Oni nisu uvaženi ljudi - oni nisu vrijedni ljudi - nisu učeni ni mudri ni nadareni ljudi - ali u njihovim grudima, za cijelog njihovog glupog života, vlada smirenost koja nadilazi shvaćanje!" Divni, rekoh, Amerikanac, zbilja, naivčina - kako je i naslovio svoju knjigu. Jasno da Mark Twain, dijete američke ekspanzije u kojoj postaješ bogataš ili barem predsjednik države, nije mogao vidjeti mudrost, nego glupost u našim precima.
Iste takve djetinjaste Amere s divljenjem smo gledali po Istri mi dječica 1945. godine; divni, topli, nasmijani ljudi – prvi vojnici koji su nam se sviđali, darivajući nam žvaku, čokoladu, cigaretu; a vojnika smo se nagledali, i naših partizana, i fašista, i Nijemaca i ukrajinskih Kozaka u njemačkoj vojsci - osim Amera, vojnici se nisu smijali!
I onda smo od Amera uzeli sve u potonjih pola stoljeća, tako da sad i sami sebi izgledamo glupi kao Mark Twainu prije 150 godina. Glup život i smirenje koje nadilazi shvaćanje??? I sam rođeni i neizlječivi Mediteranac, duboko sam uvaljen u taj spokoj koji nadilazi shvaćanje, jer, pitam se, dovraga; Feničani su sve nas naučili ploviti morima i pisati i, Lampedusa je bila njihova baza, kao i grčka, rimska, arapska...
Na koncu konca, i Europa je njihov pojam, a Grci su ju posudili od njih. Jer, narodi Levanta zvali su Grčku Europa. A Grci su dali Zeusu da otme Europu, kćerku feničanskoga kralja grada Tira, Agenora, ponese ju na Kretu, preobrazi se u bika, oplodi ju, a ona mu rodi sinove Minosa, Radamanta i Sarpedona...
A Europa sad jest umorna, ocvala dama, onaj Cacciarijev Zapad, znači – zalazak, suton, spleen, stagnacija – ali mir je u nama, samouvjerenost koja nadilazi već i sama naša shvaćanja. Tim gore po njih, po naša shvaćanja.
Što će biti sutra s Mediteranom? Ako već ne želimo znati za Južne obale, ako nećemo na Južne obale, osim budalasto križareći onim razmetljivim brodovima plovećim gradovima, ili ratnim lađama koje šire demokraciju uništavajući cijele narode i države, moramo se bar zamisliti nad jasnom demografskom projekcijom koju plasira venecijanski sociolog Ulderico Bernardi – Južne obale Mediterana (mahom arapske i muslimanske) imat će za dvadesetak godina oko 300 milijuna stanovnika, a Sjeverne obale (mahom bjelačke i kršćanske) demografski već nazaduju; i temeljem toga Bernardi predlaže socio-politički program – Mogući Babilon.
O čemu je ovdje riječ, reći ćete? O tome da trebamo re-mediteranizirati de-mediteranizirani Mediteran; kojega je amerikanizirala amerikanizirana eurocentrična Europa, uz tradicijski naš kršćanski rasizam.
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
