Vidio sam te fotografije i sjetio ožujka i raznih (rođen)dana. Dok ovo pišem, njegov je rođendan. Onomad mlađe lice, gotovo isto kao i danas, 33 godine poslije. Bit će, kažu često, genetika. Možda i povišen adrenalin koji ga je držao od malih nogu do kraja svih karijera, igračkih i trenerskih. Jer taj stari aš, koji je za Istru igrao od 1964. do 1978. i u 319 nastupa 69 puta pogodio suparničku mrežu, bio je vatra na terenu.

Kad bi ga usporedio s nekim mlađim, prvi će mi na pamet pasti Davor Lasić. Gotovo isti tipovi, po stasu i "nabrijanosti" u igri i poslije kao treneri. Navodi Anton Percan, taj aš, bio je trener seniora Istre 8 godina, onda do mirovine i u svim drugim kategorijama, ukupno oko tisuću utakmica. Dakle, Sergio Scoria, sretan mu bio 77. rođendan, uz određena naša prisjećanja.

S osobne strane pamtim ga kao njegov skupljač lopti na Gradskom, potom kraće kao njegov igrač u seniorima, ali najviše po jednom trenutku povijesti. Bila je 1978. početak priprema, stajao sam u redu ispred ekonomata i čekao da mi Vlado Masni preda opremu.

Taman sam došao na red, a Masni "gleda kroz mene" i samo maše rukom elegantno u stilu "ajd, miči se". Bunilo me tada (naravno, kad imaš 15) što inače glasni ekonom osebujne retorike, šuti i ozbiljno se drži. Bio je to respekt.

- Ma nema veze Vlado, neka momci uzmu robu, ja sam donio ovo što sam trebao.

Bio je to dan kada je Sergio Scoria razdužio opremu, odlučivši zaključiti aktivnu karijeru. S 30 godina. Stajao sam mirno dok se obavljao taj protokol, a bome je i Vlado, jer Sergio Scoria je bio, i ostao, institucija nogometne Pule. Svi koji smo stajali u redu, juniori, pioniri, poneki mlađi senior koji nije imao ormarić u njihovoj svlačionici, bili smo tihi. Tako je to bilo onda, poštovanje.

Skoro četrnaest godina kasnije bio sam u ožujku i ja pred tridesetu. I sjećam se, taj mladi igrač bio je istog 21. dana rođen, samo je pred njim bila 21. godina. Te 1992. oko tih rođendana, tjedan više-manje, rađala se i priča o transparentima, parola po dijalektu (Forza Istra), ali najviše je ostala urezana u memoriju ona nova spoznaja - Istra će imati organiziranu grupu navijača! Događalo se to pred utakmicu s Rijekom, što je za Pulu logično posebnije jer su u pitanju susjedi.

Jedino je čudno kada se tome netko čudi, kad su gotovo svugdje susjedska suparništva emotivno drugačiji doživljaji od obične utakmice. No, tog proljeća 1992. začela se priča, koja je za Pulu i njene tradicije bila novost. Pogotovo takva da su joj mnogi, među njima i zluradi u bližem i daljem pulskom okruženju, prognozirali da će trajati par godišnjih doba. Vratit ću se toj priči.

U rujnu 1992. "onaj" 21-godišnjak bio je u centru pažnje. Na stadionu se skupilo oko pet tisuća gledatelja, na drugoj strani Hajduk. Trener Istre "onaj" Scoria, u plavom blejzeru, bijela košulja i modra kravata, obrijan i nabrijan. Na terenu i "onaj" Lasić, tamnog tena i nabrijan kao dva Sergija.

Na glavnoj tribini nekako se ugurao Drago Ćosić, tada 34-godišnji komentator u usponu, na klupi gostiju, lidera prvenstva, Špaco Poklepović, koji će 13 godina kasnije sjesti na onu domaću klupu.

U 52. minuti Goran Eklić oduzeo je loptu Jošku Jeličiću na centru, proslijedio je najboljem strijelcu HNL-a u toj fazi, Draganu Rakoviću. Pokušao je potonji gurnuti Igoru Pamiću, ali odbijena mu se lopta vratila i lucidno ju je "iza leđa" poslao u 16-erac, gdje je jurio 21. godišnji Eveldin Trešnjić i pogodio mrežu Slavice!

Eto, taj trenutak…. Jaro, kako su ga svi zvali, otrčao je prema sjevernom stajanju i skočio na ogradu, među navijače koji su tamo bili, s transparentima, grlati i sretni jer, ono, gol Hajduku, prvaku države. Iako su gosti imali Slavena Bilića, Milana Rapaića, Tomu Ercega, Deana Računicu i druge, Scorijina Istra je bila tako uvjerljiva da se nije osjećao strah od primanja gola. Štoviše, publika je opet pala u trans u 82. minuti.

Azur Mujanović je presjekao loptu oko centra i gurnuo okomicu prema Lasiću, koji će s dvadesetak metara tako opaliti loptu prema rašljama da niti dva golmana ne bi obranila. Pogledao sam tog trena Sergia Scoriju, dok su se oko njega svi grlili i stiskali, on je bio ozbiljan po mentalitetu. Bilo je još osam minuta, i po njemu, uvijek se nešto može krivo dogoditi. Ne može, i bila je to jedna od povijesno najvećih i emotivno najsnažnije doživljenih pobjeda prvoligaške Pule.

Trideset godina kasnije bilo je u tom proljeću i trideset godina organizirane navijačke skupine iz Pule.

Za obilježavanja tog dojmljivog rođendana KN Demoni su odabrali 2. travanj i utakmicu s Rijekom na Drosini, pred 2.170 gledatelja (0:2). Dvije godine kasnije, odnosno skorašnjeg 2. travnja opet igraju Rijeka i Istra, ali na Rujevici, i to polufinale Kupa. Kako god i gdje bilo, bit će to 33. rođendan "onih" kojima su i s Poluotoka, gdje god jače nego i izvan njega, često predviđali raspade, a u kontinuitetu se omalovažava značaj skupine.

Čim se nešto obilježava oko njih, ili oko popularnosti oko kluba, u pravilu će (i) iz tih istarskih krugova, odakle se često voli obezvrjeđivati značaje Pule i njene urbanosti, dolaziti "podsjećanja kako su mali, bez značaja". Kao što se svaka priča o rastu Istre 1961, i njenog značaja kod nogometnih fanova, kontinuirano podriva ponavljanjem priče o tome kako to nije klub Istre, i kako vodeći klubovi HNL-a imaju više navijača na poluotoku od pulskog prvoligaša. Teško je nekad razumjeti zašto je takvim glasovima iznova i uporno potrebno ponavljati te mantre.

Oni koji žive Pulu i njenu nogometnu priču, prije svega su emotivno vezani doživljajima kroz veću ili manju povijesno relaciju. Pula je grad koji u bivšoj Jugoslaviji nije imao nogometnog prvoligaša. Povijesni i geopolitički odnosi grada na jugu Istre bili su takvi da se jako teško hvatao korijen profesionalnijeg nogometa.

Politički je Pula bila uvijek podređena, prvo riječkoj regiji, pa dalje republičkoj i saveznoj razini, ekonomski posljedično je bila "tanja". Kako je Pula bila grad vojske i vrlo složenih demografskih mijena, sustavnih naseljavanja, tako je bilo i miješanja mnoštva mentaliteta i uslijed manjka natjecateljskih iskoraka, jako se teško moglo identificirati i unificirati "zajednička navijačka ideja". Gledamo li kako su nastale, recimo navijačke skupine u drugim gradovima, primijetit ćemo da su vezani uz te iskorake.

Torcida (1950.) uz tada šampionski iskorak Hajduka. Tornado Zadar (1965.) uz zlatno doba košarke i tri državna naslova, Ultrasi Vinkovci (1982.) uz ulazak u jugoslavensku ligu, dok su šibenski Funcuti (1983.) krenuli nakon povijesne (oduzete) šampionske utakmice s Bosnom i slobodnim bacanjima Dražena Petrovića. U ožujku 1986. osnovani su Bad Blue Boysi, godinu kasnije Armada, a još godinu kasnije i Kohorta Osijek.

Kad je Istra 1992. postala političkim dekretom član prve HNL, tako se dogodio i početak nove zbilje pulskog nogometa. Posljedično i priča Demona. Iz gornjih se detalja već može nazrijeti i zašto je Pula bila anonimnija na karti nogometa, i zašto su i kod domicilnih Istrijana bili oni koji su navijali za klubove velike četvorke iz Juge (logično više Hajduk i Dinamo), kao i netko za klubove koji su bili dio Jugo lige, kao susjedna Rijeka.

Dodatni uteg Puli, pored ekonomskih, političkih i sportskih limita, bila je manja baza stanovništva. Dok su se u većim gradovima stvarale tradicije kroz Prvu ligu, Pula ju nije mogla stvoriti kroz treći, ili u najboljem slučaju drugi, rang natjecanja.

Tek u samostalnoj Hrvatskoj, i prvoligaškoj promociji, te su se tradicije počele stvarati i njegovati i u Puli. Kroz 33 godine ona je sada postala značajnija baza HNL-a, unatoč tome što ima kontinuirano loš status u nogometnim institucijama, čak i pulsko-istarskim kao simbolika tih stalnih podređivanja pulskog.

No, kad neke stvari idu normalnijim putom, kao što je to dugoročno tretiranje i financiranje Baskonia-Alavesa, a koje se nadovezuje na sva dobra i loša iskustva prethodnih desetljeća, onda se ipak i ovdje ukorjenjuje emotivna privrženost klubu i onome što znači u gradu. To između ostalog ukazuje postojanost grupe Demoni, koja je opstala i traje unatoč tome što je od svih sličnih skupina imala vjerojatno najmanje plodno tlo za izrastanje.

Pitanje je kako bi drugi živjeli da im klub nije u borbi za trofeje, naslove, Europu. I opet, pored svih tih pokazatelja, kojima nadovezujem i sinergiju Demona s dobro organiziranim i postojanim porečkim Šayeta boysima (navijaju jedni za druge), i pored činjenice da je Pula najmanja (52.000) baza u odnosu (ionako nacionalno raširenom) Zagreba (770 tisuća ljudi) i Splita (160.000), pa Rijeke (107.000), Osijeka (96.000), čak i Velike Gorice (62.000), navijačka je škvadra na Drosini sve veća.

Naravno, u dimenzijama Pule, Istre 1961 i onog dijela na poluotoku koji se ne priključuje onima koji stalno imaju potrebu naglašavati da nisu za Zeleno Žute i Pulu. Brojke jasno govore, kao i vizure. Prosjek gledanosti na Drosini je u stalnom rastu, prije 2 godine 1.910, prošle godine 2.603, a ove, u trećinu manje utakmica, je iznad 2.603. Otkako su Baski tu (2018.) ta postojanost ulaganja bilježi porast od 1.288, na 1.348, 1.321, (Covid vrijeme 971), pa spomenute 1.910, 2.603.

U odnosu na bogatije, veće i dugovječnije klubove i tradicije, taj postotak stanovništva na Drosini je 5%, što je trenutno iza nedodirljivog Splita (13,4), Osijeka (6,3), Varaždina (5,8), uz Koprivnicu (5) iznad drugih. Brojna djeca, žene i mladi navijači u dresovima Istre i s klupskim obilježjima znak je da je počela i tradicija Zeleno-žutih. Demoni su formalna potvrda toga. Pa sad kome smeta, šta ćemo, nema savršenosti.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face