piše robert matteoni
Zašto Bjelovar može, a Pula ne može?
(Grad Pula/Arhiva Glasa Istre)
Prošlih tjedan dana, oni koji vole nogomet i drže do Istre 1961, uživali su posebne dane. U dvije utakmice unutar pet dana, obje u radnom petku odnosno utorku, na Drosini se skupilo 3 tisuće gledatelja, a atmosfera je bila senzacionalna. Bio je u Puli nedavno i Hajduk, pa se na tribinama skupilo 7 tisuća gledatelja i naravno, atmosfera je bila također vrhunska. S takvom masom, uz to i odličnom igrom Istre 1961, Drosina je djelovala vrhunski.
Lokomotiva Zagreb je sinonim za one koji su zagorčavali život Istri 1961 i njenim navijačima kroz proteklih 16 godina. Imalo se dojam, što god može poći po zlu u utakmici Zeleno-žutih i Lokosa, za Puležane će ići još gore. Prošlog petka Istra je dobila Lokose 3:2, drugi puta zaredom u prvenstvu, nakon što je jesenas, s Tramezzanijem na klupi slavila 2:1 u Zagrebu.
U toj prvenstvenoj utakmici na Drosini u petak Garcijina Istra bila je lepršava, na trenutke spektakularna, ali opet, kada su gosti smanjili na 3:2, gotovo su svi na tribinama bili uvjereni, temeljem "Murpyevog zakonika", da će gosti po tradiciji izjednačiti. No, eto, nije se dogodilo, Istra je izdržala i upisala važnu pobjedu.
Opet, mnogi su navijači kazivali kako je sada ipak teško očekivati da će Istra i drugi puta u pet dana svladati Lokomotivu, jer eto, znano je kako je ona neugodan suparnik Zeleno-žutima. Dogodilo se, međutim, u utorak da je Istra ne samo upisala još jednu pobjedu i tako u Kupu osigurala polufinale, četvrto joj u povijesti (dva puta u finalu), nego je sve što je bilo dobro u igri od petka, sada bilo još i bolje u utakmici u utorak. Garcijina Istra je bila moćnija, uvjerljivija, razigranija i 45 minuta naprosto spektakularna.
Pogoci Lawala, Maurića i Lisica, jedan ljepši od drugog, akcije u kojoj su sudjelovali gotovo svi igrači, vrhunska izvedba u pripremi i realizaciji. U nastavku je Istra rutinski očuvala prednost i već se okrenula idućem "nemogućem". Po običaju u Varaždinu ima težak posao. Ona je samo jednom u povijesti međusobnih ogleda slavila tamo, i to 2010. kada je prahistorijsko doba kluba za trenera imalo Zorana Vulića, a golove za pobjedu potpisali Mislav Anđelković i Asim Šehić.
Sve ostalo je bilo tamo u najbolju ruku remiziranje. Po toj navici, dojam je, da nema puno onih koji vjeruju da se u Varaždinu, koji sada ima među najlošijim travnjacima, može ostvariti nešto više od boda. Kako god, na uzorku Lokosa, možemo spoznati kako nema nemogućeg i "po pravilu negativnog" s nekim. Ili s nečim.
Pratiteljima nogometa odnosno Drosine posljednjih godina ne treba to posebno naglašavati jer imaju doživljaje, ali onima koji ih nemaju, i(li) ne žele, bilo bi dobro spoznati bit. Stadion Aldo Drosina ispunjava svoju misiju mjesta najmasovnijih okupljanja sportske i ine Pule, a jedan je od najljepših nogometnih objekata u Hrvatskoj. I to unatoč tome što je građen po projektu iz 1992. godine, a završen je, kojeg li spektakla gradske ažurnosti, 2011. godine.
Nogomet i infrastruktura mu početkom 1990. godine je prahistorija prema modernim i vrlo ubrzanim vremenima svekolikih promjena. Stoga, neke manjkavosti u objektu djeluju čak i logično, ali prije svega ukazuju na relativnu površnost i "nužno odrađivanje" u zakašnjeloj realizaciji. Mislim da je raritet to što je jedan takav, ipak omanji objekt u globalnom nogometnom smislu, trebao 18 godina da dočeka svoje dovršenje.
Gradnja je počela 1993. godine, kada je gradska administracija na čelu s dr. Igorom Štokovićem, prkosila urbanoj i ruralnoj opoziciji brojnim tadašnjim projektima, ali napose stadionom. Dr. Štoković je bio uporan i projekt stadiona je dogurao do izgradnje tri tribine, a onda kada je trebalo zaokružiti sa Zapadom, opstruirana je realizacija. Zašto?
Bilo je to vrijeme kada su IDS-ovi vladari rušili ondašnju gradsku upravu, a kako to obično biva u našim krajevima, skupljati populističke bodove najviše se može na destrukciji sportske gradnje i ulaganja. Kad se jednom detroniziralo tu gradsku upravu, ljudi iz nogometa i sporta očekivali bi da će novi vladari Foruma (ili stari, kako hoćete) nastaviti gradnju i dovršetak stadiona.
No, nisu, štoviše pustili su ga petnaestak godina propadanju, pretvorivši vizuru tog dijela centra (par sto metara od Korza) onome gdje je Bog kazao laku noć. Kad je bio gradonačelnik, Boris Miletić je iznio projekt dovršetka objekta, koji je od 2011. godine u funkciji te je tako vraćeno urbano dostojanstvo tom području u centru. Iz današnjeg kuta treba odati priznanje onom koji je imao ne samo urbanu viziju kako bi oplemenio grad nužnim infrastrukturnim cjelinama, nego je bio hrabar da se u to upusti unatoč svim podmetanjima.
Dr. Igor Štoković, bit će 9. travnja, 10 godina više nije među nama. Najmanje što se može to je podsjetiti se, uz odličnu atmosferu na Drosini, da je iznimno volio nogomet i trudio se dati svoj doprinos da se građani Pule po pitanju amfiteatra i strasti prema toj najpopularnijoj sportskoj igri, ne osjećaju građanima drugog/trećeg reda u odnosu i na razna sela koja su imali pristojnije objekte. Tužno je, i puno govori o institucionalnoj Puli, što se tim doprinosima ničime ne daje dužan respekt.
U Puli je uvijek bilo znanstvena nauka kad god je u pitanju ulaganje u sport. Pogotovo u objekte, jer uvijek je uz svaku najavljenu potrebu-gradnju išla mantra kako ima važnijih stvari. Naše generacije tu frazu kao populističku branu slušaju 50 godina, oni stariji 70. Zato je sportsko pitanje u Puli svedeno na neizbježnu nužnost, što bome jako dobro koriste neke druge djelatnosti, koje su iznova tretirane kudikamo značajnijima.
Nekad kad se tom nonsensu, koji je Pulu sportski sveo na provinciju, pristupi otvoreno i analitički, stekne se dojam da zapravo pričate bajke koje se eto, u realističkom upravljanju gradom, ne mogu ostvarivati. I dok mi u Puli naručujemo studije o strategiji sporta, postoje drugi koji znaju što hoće, i što je još važnije, kako do toga doći.
Grad Bjelovar, 350 kilometara udaljen od Pule, ima oko 36 tisuća stanovnika. Kao centar Županije gravitira mu stotinjak tisuća ljudi. Gradonačelnik je Dario Hrebak (44), nekada solidan nogometaš amater, inače po struci diplomirani kriminalist. Saborski je zastupnik. Na izborima 2017. pobijedio je sa 65% glasova, četiri godine kasnije dobio je i drugi mandat, odmah u prvom krugu, sa 67% glasova.
Dakle, jasan pokazatelj da mu građani vjeruju. Bjelovar je u TOP 10 gradova po privlačenju sredstava iz Europskih fondova. Ovog trenutka taj grad ima 30-tak gradilišta čija je vrijednost 250 milijuna eura! Ono što je naročito zanimljiv podataka za ovu temu, to je da 100-tinjak milijuna otpada na sportsku infrastrukturu.
Sportski gledano, imaju samo jednu ekipu, žensku rukometnu, u prvoligaškom natjecanju, a najbolji sportaš im je brončani olimpijac u streljaštvu Marin Maričić. No, Hrebak je kazao:
- Ulaganje u sport je prije svega ulaganje u zdravlje, budućnost naše djece, a ima velikog utjecaja i na raspoloženje naših ljudi. Mi nismo bogati kao metropola, i nećemo graditi stadion za 33 tisuće ljudi, ali hoćemo i možemo pristojan komforan stadion za 3.300 ljudi.
Pri tom je gradonačelnik Bjelovara pripomenuo.
- Bazen, gimnastička dvorana i atletska staza – to su objekti za bazu sporta. Od toga sve treba početi i onda se razvijati. Radi informacije, 50% kontinentalne djece ne zna plivati. S bazenom ćemo utjecati na promjeni tih loših brojki, a uz to stvoriti ćemo centar za sportove na vodi, nacionalnog značaja.
Što Bjelovar stvara sa 100 milijuna eura? Prije treba kazati da je Bjelovar grad bez prireza, utrostručio je proračun u Hrebakovoj eri, čime je profitirao i sport. I to ne na štetu (mantre) kulture i obrazovanja, jer su i za te jako važne djelatnosti povećana izdvajanja! Pa kako se sve to to "diglo u visine"?
Kažu, dogodile su se pametne odluke u pravo vrijeme, digitalizacija, štednja, smanjenje zaposlenih u gradskoj upravi. U stotinjak milijuna ulaganja u sportsku infrastrukturu grad će izdvojiti 45% sredstava, a ostalih 55% biti će iz raznih europskih fondova. Djeluje jednostavno, ali zašto je onda u Puli senzacionalno to što se izdvoji par tisuća eura za neke stipendije?
Stvar će biti u očitoj sposobnosti ali i "zdravoj naklonosti" čelnika grada prema sportskom pitanju. Iza velikih riječi, fraza, znanstvenih teorija, zapravo uvijek presudni utjecaj ima mentalitet čovjeka. Bjelovar gradi Terme s olimpijskim bazenom i centrom na vodi, vrijedan 50 milijuna eura (Grad 33 - EU 17, kraj 2026.), Sokolarnu (gimnastička dvorana i atletika, spomenik kulture) za 7 milijuna do kraja ove godine.
Stadion koji je izgrađen s jednom tribinom 2022., sada će se dograditi s još tri tribine, ispod istoka biti će dvorana za streljaštvo, vrijednost radova 8 milijuna (Grad 4,5, HBOR 3,5), dovršetak 2026. Nova škola s dvoranom 19,3 milijuna (do kraja 2026., sve iz fondova). Uređenje doma prvaka (dvorana po prvaku Europe u rukometu, Partizan Bjelovar), 500 tisuća (300 fondovi, 200 Grad) do kraja godine.
Energetska obnova Doma prvaka za 3,3 milijuna (2,5 fondovi, 0,800 grad) do 2026., atletski stadion, uređenje zgrade, 3,5 milijuna (fondovi 2,5, grad 1), energetska obnova dvorane za Taekwondo, 500 tisuća (fond i grad po 250). Tu ćemo stati. Može se kad se hoće i kad se (nešto) zna urbano promišljati i što je važno, djelovati.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
