Piše Milan Rakovac
U pržunu pozabe začinjavci
(Pexels/Denis Lovrović)
U sve gušćih noći kad ne moren spati
trudno oko se po libri klati
i najden poete ča hi neće znati puoteč njin.
U pržunu pozabe začinjavci,
novi razletavci su maximusi i kriterij.
Ojla, selektori, a di je Balotina Koza i Gervaisova Pod Učkun i Črnjin Križ?
Pisme najliplje hrvacke, vierše proti pozabljenja slažen u libar: najliplji, najboljih meštri naših, začinjavci nacije.
Se mećen na to delo jur sit negacije,
poet za poeton pod oholon pieton,
pak valja zabrati još to ča najlipljega i u jedan libar vrći
pisme najliplje ča su hi pisali
Čerina i dva Polića, Balota i šjor Drago i Črnja,
i Jumbo Pavišić i Enrico Morovich,
Kaštelan i Slamnig i Šoljan i Paljetak i Fiamengo i Bozanić,
i Sinčić i Načinović i Biletić, i Evelina Rudan i Laura Marchig i Nelida Milani...
Vierše iz pržuna pozabe valja najti i u jedan libar posložiti,
zato uziman ključe ...
Jedino taj tmasti vrat, te smeđozelene poniruće oči, to nevjerojatno bijeložuto lice, kakvo, uvijek zaklonjeno obodom, lice kakvo imaju bijelci po tropima. To lice uglatih jagodica, snažnih, ispupčenih laloka "ala’ slava", ovvero "ala’ mongola", giamai "ala’ etrusca" - come qualunque gentile lettore vorebbe scegliere... to jest, kako vam drago.
Lice poput moga.
I ruke.
Čvrste ruke široka dlana i tankih prstiju stvorenih za violinu i krađu, ruke nabreklih vena i djetinje ružičaste ruke u oštroj opreci s velikim, nezgrapnim tijelom, ruke poput mojih.
Uočavamo se ne gledajući jedan drugoga. Dogegao se do šanka beskrajno sporog koraka kao neko nejasno upozorenje što je utišalo žamor za stolovima, svrnulo na nj bojažljive poglede. Kao da je tako htio svima reći "evo me!", a nije, shvatio sam smjesta, taj čovjek ne hini, to je, naprosto, opasan čovjek. Isto je prosudio Mister, bojažljivo mi namigujući, jer, strah je strah i strah je vragu brat, ali osim straha i opasnosti, nerazgovjetne i tim žešće, za Mistera se amo klatio: MONEY-ARGENT-SOLDI-NOVAC!
Niisam bio pijan, moram reći, kao što moram reći da nisam bio ni trijezan, bio sam onakav kakav je čovjek koji sedam dana, uglavnom, pije, uglavnom ne mnogo, ali, uglavnom, stalno. Otežala tijela i nebeski čistog uma. Sjeo je u visoku barsku stolicu ostavljajući među nama jednu prazninu, tiho je škripnula blijedožuta, fino štavljena devina koža, čvrsto zategnuta i prikucana o crnkastosmeđi mahagonij mrkožutim mjedenim čavlićima osmokutne izbočene glave.
Vrtim među prstima ćikaru ohlađene kave ("kalte caffe machts schoen") s laktovima na šanku. On se jednako nalakćuje i prebire prstima finu cigaru. Četiri zaposlene ruke kao da se došaptavaju nešto. Da li sluteći, pogled mi neskriveno pada na te njegove ruke, njegov na moje. Kao na nečiju zapovijed, obojica smo naglo, suviše naglo i gotovo napadno, trgli ruke... i Mister, koji je vidio sve i znao sve, prestravljeno nas prostrijeli očima, zbunjeno se cereći. Bila su to dva para posve istih, ne sličnih, posve istih ruku... Reakcija je bila nagonska, shvatili smo obojica, obojica prepoznali te ruke, svoje ruke. Otpuhao on žestoko kroz nos, kao da želi reći: do vraga i ruke!
- A drink, Sir? - Sure! - Aaa, Boy, Garcon! - Je soui Mister! - Two cognacs, Boy! - Sir! - The best stuff you have! - But Sir!
Gledamo se prvi put u oči, dva davna znanca što nešto skrivaju jedan od drugoga. Šutke pijemo. Mister stavlja kazetu s onom nekom blesavom amerikanoidnom "ein-zwei-drei" disco-muzikom, i čovjek mojih ruku i mojih očiju i mojih jabučica presamiti se preko šanka, dohvati bocu Cordon Noir, do vrha nam napuni dvije ogromne, trbušaste čaše, lupne oštro svojom o moju, i glasno otklokoče niz grlo onih nekoliko gutljaja što je preostalo u boci, Mister ga pogleda pogledom punim bojažljive mržnje koja želi biti prijetnjom, netko u sali znakovito nešto promrmlja na arapskom, on zavitla u tom pravcu preko ramena praznu bocu, ne gledajući, boca zvonko odskoči od nekog stola, i skotrlja se zvoneći poput tisuća zvona na podu od smeđih cigli.
On glasno podrigne, neka mladica tamo sleđeno cikne. Muk... Muk...
Odlučno klimne glavom piljeći mi u lice, ne u oči, kucne čašom o moju, naiskap istrusi čašu tražeći pogledom moje oči u zrcalu za šankom, u bezbroju izlomljenih majušnih ogledala s bezbrojem naših očiju u njima, s bezbrojem naših čaša u bezbroju naših podignutih ruku.
Ča će meni sve, dižgraciji...
Kao da me netko ošinuo bičem po licu, kao kod Ostrovskog što je onaj Petljurovac bičevao kozačkom nagajkom onog crvenoarmejskog junošu.
- Ča si reka, ćo? - Cosssa? - Ča si reka? - ‘Sto vento, ‘sta sabbia maledetta, ‘sta gente... - ‘Co sofia, tutto vola qua... - E de che razza ti xe ti, omo? Raširih ruke, uz naklon. - Un povero marittimo, Sior mio. - The Man with The Gun!
Ugledao mi pištolj uz lijevu slabinu pod raskriljenom jaketom.
- Self protection!... A ti? Il Signore in bianco ed aperto turchese? - Let’s drink! Para el Pistollero! - Ma ča ćeš ti meni srati! Koji si? Ča si? Koji si? Čigov si? - Un marinaio in Sahara.
Marinaio? Već valja tvoj prsten nego moja "Učka"! - Gregory Symm is my name. You can call me Greg.
Mister je pred nas stavio drugu bocu.
Una scomessa? US dollars 500, da će moja muha prva letiti?! Dvije muhe pred nama na šanku. - Imam deset dolari! - Tuojih 10 na mojih 500, okay?
Prva je poletila moja muha. Odmah mi je izbrojio pet novčanica po 100 dolara. Orca, qua go soldi!
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
