Razmišljanja istarskog antifašiste
Titovim imenom nazvano je 110 trgova i ulica diljem svijeta
(Arhiva Glasa Istre / Press)
Prethodan nastavak kolumne pročitajte ovdje.
Aktualni predsjednik HDZ-a i Vlade Andrej Plenković je nešto blaži u Titovoj diskvalifikaciji, pa Pavelića, Tita, NDH i SFR Jugoslaviju naziva totalitaristima, odnosno totalitarističkom državom. To izjednačavanje Tita-Pavelića, SR Jugoslavije i NDH, događa se u prilikama kada se treba odgovoriti na pitanje o zločinačkom karakteru NDH.
Ne završava se to samo na riječima već se i konkretnim radnjama dokazuje mržnja prema Titu i Jugoslaviji, skidanjem natpisa ulicama, trgovima i slično, koje nose Titovo ime, bacanjem (u smeće) Titovih spomenika.
S druge strane ne reagira se na širenje ustašluka (znakovlja, pozdrava "za dom spremni" i slično), a kamoli da se sankcionira. Svećenici održavaju mise zadušnice za Pavelića, "Glas koncila" za ustaški logor Jasenovac tvrdi da se radi o radnom logoru.
Ipak, postoji jedna iznimka, u Istri nisu izbrisani nazivi ulica koje nose Titovo ime, njegovi se spomenici ne diraju, poštivan je i cijenjen i među mlađim generacijama. Nadam se da će u memoriji Istrijana Tito ostati i dalje pozitivna povijesna ličnost, kao i njegovi – naši partizani. On to zaslužuje iz razloga koji su napisani u Hrvatskoj enciklopediji, a to su: Tito je prvi u Europi, s komunističkom partijom organizirao oružani otpor Hitleru kada je 1941.godine napao Jugoslaviju. Kroz svo vrijeme rata ustrojio je partizanske jedinice koje su oslobodile zemlju; Vratio je u našu državu hrvatske teritorije koje je Pavelić poklonio fašističkoj Italiji: Istru, Zadar, Rijeku, otoke. Godine 1943. prvi su Istrani (istarski partizani) donijeli odluku o pripojenju Istre matici Hrvatskoj, koju je potom potvrdio ZAVNOH a Tito je izjavio kako je pripojenje Istre Hrvatskoj-Jugoslaviji "…jedna od najljepših pobjeda narodno oslobodilačke borbe…",
Titovim imenom nazvano je 110 trgova i ulica diljem svijeta.
Zbog organiziranog otpora nacizmu, fašizmu, ustašama u Drugom svjetskom ratu Tita su saveznici Churchill, Roosevelt i Staljin prihvatili i priznali kao ravnopravnog partnera, što je napisano i u Hrvatskoj enciklopediji da "…Tito iz rata izlazi kao priznati vojskovođa, političar, vođa u antifašističkom ratu…"
Milan Rakovac u svom, već ranije citiranom tekstu "Zašto Istra pamti Tita", navodi i jednu anegdotu iz prvog susreta Amerikanca i Rusa, krajem rata 1945. godine, koja glasi - "General Patton digao je čašu da nazdravi najboljoj savezničkoj vojsci, maršal Žukov se smješkajući uspravio na stolici ali Patton je dovršio zdravicu "TITOVIM PARTIZANIMA"".
Svakako treba posebno izdvojiti hrvatske partizane koji su bili sastavni dio narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Od rujna 1942. pa sve do završetka rata Hrvatska je imala razmjerno najrazvijeniji partizanski pokret u Europi. Od četiri jugoslavenske armije pri kraju rata, jedna 4-ta imala je u svom sastavu uglavnom hrvatske partizane. Od 53 divizije, hrvatskih divizija bilo je 16, među njima je bila i 43. istarska divizija.
U travnju 1945. u Splitu je osnovana vlada FDH na čelu s Vladimirom Bakarićem.
Poslije rata Tito je uspio, usprkos sukobu sa Staljinom, organizirati prehranu stanovništva, da bi istovremeno prionuo obnovi zemlje koja je bila razorena, uništena, devastirana.
Zatim se pristupilo izgradnji Jugoslavije, sagrađene su mnoge tvornice, prometnice, gradovi, škole, bolnice. Jednom riječju Jugoslavija je postala razvijena zemlja. Po razvijenosti, standardu i drugim pokazateljima bila je pri vrhu u Europi, a daleko ispred istočnoeuropskih zemalja članica Varšavskog pakta, koje su bile pod "čizmom" SSSR-a (Poljska, Čehoslovačka, Istočna Njemačka, Bugarska, Rumunjska, Albanija). U istom rangu, pod istim gazdom bila bi i Jugoslavija da Tito nije odgovorio odlučno NE 1948. godine Staljinu.
Tito je istovremeno s ustrojem Jugoslavije, u kojoj je već na startu republikama, kao federalnim jedinicama, dao neke prerogative državnosti, gradio i unapređivao društveno političko uređenje države, provodio reforme.
Već 1970. godine Tito inicira temeljitu reformu Federacije radi prenošenja njezinih ovlasti i funkcija na republike.
Na međunarodnom planu Tito i Jugoslavija uživali su veliki ugled. Tito je bio osnivač i vođa nesvrstanih zemalja. Obišao je cijeli svijet. Bio je rado viđen, uspostavio je dobre-prijateljske odnose s mnogim zemljama svijeta i njihovim vladama.
U času Titove smrti Jugoslavija je bila razvijena, moderna zemlja, a Hrvatska je bila, uz Sloveniju najrazvijenija republika u Jugoslaviji, s prerogativima državnosti.
Evo što o Titovoj Jugoslaviji piše u svojoj, nedavno izdanoj knjizi danski povjesničar Cristian Axboe Nielsen "Nismo mogli vjerovati":
"...SFRJ je bila najbolje mjesto za život od svih socijalističkih država. Crveni jugoslavenski pasoš u to vrijeme funkcionirao je kao ulaznica u mnoge zemlje, često bez vize. Zbog toga, kao i zbog relativne slobode koja je postojala u zemlji, ljudi u Jugoslaviji su se osjećali građanima svijeta – ili u svakom slučaju građanima Europe. U Sloveniji nezaposlenosti gotovo i nije bilo – bila je manja nego u Danskoj 1,4% u 1980. ...Jedan je Mađar rekao da je Jugoslavija u to doba bila zapad..."
Povjesničar C. A. Nielsen je u razgovoru s novinarom Jutarnjeg lista Vladom Vurušićem objavljenom 8. siječnja 2022., koji ga je predstavio kao povjesničara, kakvih je malo i kod nas, koji precizno daje znanstvenu analizu jednog od najdramatičnijih razdoblja povijesti ovdašnjih naroda, rekao je između ostalog o Josipu Brozu Titu:
"…Mnogi maštaju da budu Tito, a pritom nisu Titu ni do koljena. Kritičan sam i prema Titu, on je ipak bio autoritarni doživotni predsjednik, ali ovi prostori, ako hoćete Hrvatska, nije imala neku političku ličnost takvog svjetskog formata kakav je bio Tito. On je čovjek epohe. Bio je važan dio tadašnjih međunarodnih odnosa. Milošević je imitirao Tita, a slično je bilo i s Tuđmanom koji je znao s velikim pijetetom govoriti o njemu. Konačno, dok je on bio živ nikome nije palo na pamet dirati Titov trg u Zagrebu. Današnji postjugoslavenski političari frustrirani su time što niti jedna od država nema ni politički, ni ekonomski značaj i ostali potencijal kakav je imala Jugoslavija. Bojim se da današnji lideri nisu sposobni, niti imaju snagu rješavati izazove unutar svojih društava, kao što su korupcija, klijentelizam, nepotizam, a vidim ni na razini međusobnih odnosa. Moram reći da mi danas u Danskoj imamo neke stvari koje su u Jugoslaviji bile u 70-ima, poput zdravstva, prava radnika i socijalne sigurnosti…"
Ugled Jugoslavije, a pogotovo Tita, u svijetu najbolje dokazuje njegov pogreb na kojem je bilo 209 delegacija iz 127 zemalja. Na Tuđmanovom pogrebu, prema mom sjećanju, od stranih državnika bio je samo predsjednik Republike Turske Demirel.
Tito je umro u Ljubljani i prevezen je "plavim vlakom" u Beograd, gdje je sahranjen. Na kolodvoru u Zagrebu, gdje se vlak zaustavio, došlo je na ispraćaj tisuće i tisuće ljudi od kojih su mnogi plakali. Bilo je vidljivo kako ljudi doista žale za Titom.
Vezano za Titovu smrt, veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža dao je slijedeću izjavu:
"Kada je riječ o Titovoj smrti treba reći da nema takve posmrtne počasti koja bi znala odraziti simbolično značenje njegove pojave među nama. Bio je sretan čovjek, nijednog trenutka nije posumnjao u svoje ideale, a ostvario ih je više od svega, o čemu je pokoljenja naših pjesnika, političara, vladara i vojskovođa maštalo vjekovima. Za dugom kolonom svojih mrtvih divizija ode Tito preko-preko Romanije. Ode on na daleke nedogledne poljane narodne pjesme odakle kao da je i stigao…Tito je nesumnjivo takvo ime da je zaslužio da mu se čitav svijet pokloni…"
Nakon Titove smrti u jugoslavenskoj javnosti počinju se otvarati i nekadašnje tabu teme poput Golog otoka. O toj temi Krleža svojem biografu Enesu Čengiću govori 11. veljače 1981. godine, evocirajući to opasno razdoblje nakon raskida sa Staljinom te nastojeći naći racionalni balans između tadašnje realne prijetnje od sovjetske invazije (kako se to 1956. dogodilo Mađarskoj, a 1968. Čehoslovačkoj) krajnje nehumanog odnosa prema golootočkim zatočenicima, kaže:
"To je otvorena problematika i moralno i intelektualno i politički. Da nije bilo Titove šake otišli bismo bili bestraga. Da on to nije svladao udarivši pesnicom po stolu, đavo bi nas odnio, ništa od nas ne bi bilo, ali priznajem metode nisu bile naročito simpatične, ni naročito progresivne. Bila je to borba: biti ili ne biti. Tito je imao jasnu sliku. Znao je dobro da nam se radi o glavi. Josip Broz je to znao na temelju vlastitog iskustva, njegova je glava u pitanju već toliko godina, a ovaj put ima da padne, pa prema tome – tko će koga?
Svakako da se neki postupci ne mogu pravdati, ali Tito je kod Staljinovog nasrtaja reagirao svojim punim temperamentom. Osjetio je vjetrove i znao je kako stvari stoje pa je rekao: "Nećete vi mene nego ću ja vas! To sad će pokazati, oko toga i oko čitavog niza takvih stvari, znači rušiti sve što se dogodilo do dana današnjega…"
*Nastavak u sljedećem broju
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
