Odlučio sam pisati o nekim "vječitim" temama kao što su fašizam i antifašizam, ali i nekim drugim temama koje imaju izravnu ili neizravnu vezu sa dvije prve kao što su Josip Broz Tito i Franjo Tuđman, zašto se Hrvati srame svog antifašizma, širenju mržnje – ksenofobiji. Statutu Istarske županije i drugom.

Napominjem da su mi Istra, Istrijani-Istrani vezano za ključne teme (fašizam – antifašizam), ali ne samo one, u fokusu.

Pa da krenemo: fašizam.

Fašistički, nacistički, ustaški pokret na čelu sa svojim vođama; Benitom Mussolinijem, Adolfom Hitlerom i Antom Pavelićem, predvođeni Adolfom Hitlerom, koji je finalizirao drugim svjetskim ratom imao je stravične posljedice u milijunima ubijenih ljudi stradalih na frontu ali i u mnogim koncentracijskim logorima u koje su odvođeni Židovi, Romi (u Pavelićevoj NDH još i Srbi) politički neistomišljenici i drugi, da ne govorimo o strašnim razaranjima i drugim posljedicama te kataklizme.

Iako sam bio dijete (rođen sam 1938. godine) sjećam se tih ratnih zbivanja u mom rodnom selu, moj otac Anton (Tone) odveden je u koncentracijski logor Dachau gdje je ubijen.

Kao javni tužilac Hrvatske, koju dužnost sam obnašao od 1986. do 1990. godine na Vrhovnom sudu Hrvatske, kao drugostupanjskom sudu, dana 23. i 24.srpnja 1986. godine zastupao sam optužnicu protiv Andrije Artukovića, ministra u ustaškoj vladi Ante Pavelića. Tom sam prilikom u završnoj riječi, u podugačkom izlaganju, između ostalog, rekao:

"…Zločini za koje je optuženik proglašen krivim, po svojoj težini svrstavaju se u najteže, najgnusnije i najsvirepije ratne zločine u povijesti naših naroda. On će bez sumnje ostati zabilježen kao najmračnija figura jednog vremena, koje se, nadam se i vjerujem, nikada neće vratiti, međutim koje vrijeme ne smijemo ni mi, ni buduće generacije, nikada zaboraviti. Artuković i njegovi istomišljenici htjeli su, po ugledu na svog idola, naredbodavca i ideologa Hitlera, stvoriti "veliku i čistu Hrvatsku", očišćenu od drugih naroda, rasa, vjeroispovijesti tj. Židova, Roma, Srba i ideoloških protivnika.

Samo razmišljanje i pristupanje takvoj ideologiji izaziva kod svakog dobronamjernog čovjeka zgražanje i leđenje krvi. Ostvarenju tih mračnih – paklenih ciljeva, na izgled nespojivih s ljudskim razumom, Artuković je podredio sve svoje snage. Srećom on i njegova krvava braća istomišljenici bili su silom zaustavljeni i spriječeni u svom naumu. Cijena, plaćena za to, je prevelika i zato je nikad i ničim ne možemo platiti.

Ovom se presudom ponovno potvrđuje vjera u osnovna prava čovjeka, u pravdu, u budućnost čovječanstva, istovremeno ona je upozorenje i opomena na užase rata i na posljedice mračnih ideologija ali i na neizbježnost polaganja računa svih ratnih zločinaca.

Izrečena kazna optuženom opomena je znanim i neznanim da se zločini ne bi ponovili, da se zločini ne smiju vršiti, da mračnjaštvo i ljudska izopačenost treba da ustupi svoje mjesto razumijevanju i sporazumijevanju između ljudi i naroda…"

U citiranom završnom govoru na suđenju ratnom zločincu Andriji Artukoviću izrazio sam nadu kako se vremena Andrije Artukovića tj. nacista – fašista – ustaša, neće vratiti. Moja se nada nije, na žalost, ostvarila, vratila su se vrlo brzo i na ovim našim Balkanskim prostorima, a sada svjedočimo ratovima, ubijanjima, razaranjima u našem susjedstvu (Ukrajina) i nešto dalje (Bliski istok).

Ratu na Bliskom istoku; Izrael protiv terorističke organizacije Hamas (Palestina) posvetiti ću nekoliko rečenica.

Nakon što su 7. listopada 2023. godine pripadnici Hamasa upali u jedan Kubuc u Izraelu i pritom ubili preko tisuću ljudi (civila), te poveli sa sobom više od dvjesto talaca, uslijedio je žestok odgovor – odmazda Izraela kako bi likvidirali vođu, ali i pripadnike Hamasa. Taj odgovor – rat Izraela i Hamasa i dalje traje iako je bilo nekoliko pokušaja da se postigne primirje uz posredovanje međunarodnih predstavnika (SAD i drugi).

Svakodnevno gledamo (putem TV-a) brutalna razaranja - uništavanja naselja, zgrada, bolnica, škola, infrastrukture u Gazi.

Posebno su potresne slike Palestinaca (djece, žena, staraca…) kako pješke, na zaprežnim kolima, automobilima bježe s jednog mjesta na drugo, stoje u redovima za hranu, vodu.

Ubijeno je preko 45.000 civila.

Izrael kontrolira i dostavu humanitarne pomoći Palestincima. Čak su i generalnog sekretara Ujedinjenih naroda Guteressa proglasili "personom non grata" tj. zabranili su mu ulazak u Izrael i Palestinu. Bilo je očigledno da je i Izrael u ovom ratu protiv Hamasa (jer država Palestina ne pruža nikakav otpor) povrijedio vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom, tj. da su počinjena neka teška kaznena djela kao što je ratni zločin protiv civilnog pučanstva (čl.158. Kaznenog zakona RH) i drugo.

Stoga je uslijedilo nešto što možda učesnici u ovom sukobu nisu očekivali, pogotovo vođe Izraela. Naime, 21.studenog 2024.godine Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Haagu izdao je nalog za uhićenje Benjamina Netanyahua, predsjednika Izraelske vlade, bivšeg ministra obrane iz te vlade Yoava Gallanta i viđe Hamasa Ibrahima Al – Masrija.

Uslijedile su reakcije; SAD se prva javno usprotivila uhićenju Netanyahua, kao i Viktor Orban koji predsjedava Europskom Unijom, dok je npr. Slovenija, ali i neke druge zemlje, izjavila da će izvršiti nalog Međunarodnog kaznenog suda ako oni protiv kojih je izdan nalog za uhićenje, dođu u Sloveniju, uz napomenu da je Slovenija i priznala državu Palestinu. Naši "vođe" o svemu šute, uključivši i priznanje Palestine. Netanyahu je vrlo burno reagirao na nalog za njegovo uhićenje. Osobno smatram kako je bilo osnova za izdavanje spomenutog naloga jer su Izraelci u tim ratnim operacijama počinili i čine ratne zločine.

Prošle (2023.) godine isti sud, tj. Međunarodni kazneni sud za ratne zločine u Haagu izdao je nalog za uhićenje Vladimira Putina, predsjednika Ruske Federacije, zbog počinjenih ratnih zločina u ratu s Ukrajinom.

Male su (nikakve) šanse da spomenuta dvojica državnih vođa Netanyahu i Putin sjednu na optuženičku klupu i odgovaraju za počinjene ratne zločine.

Ovom prilikom htio bih podsjetiti i predložiti vam, da pročitate ako niste, na knjigu Slavka Goldsteina "1941. godina koja se vraća".

Zloguko proročanstvo iz knjige uvaženog Slavka Goldsteina odnosi se na Hrvatsku.

Fašistički teror u Istri trajao je znatno duže od onog Hitlerovog i njegovog vazala Pavelića, jer je započeo ubrzo nakon okupacije Istre 1918. godine a trajao je do kapitulacije Italije u rujnu 1943.godine, kada ju je okupirala Hitlerova vojska. Stoga su i posljedice fašističkog vladanja Istrom, za njene stanovnike (Hrvate) bile strašne. Evo kratke kronologije i posljedica tog fašističkog terora.

Posezanje Italije za Istrom javlja se još u prvoj polovini 19. stoljeća, da bi aktualizirala svoje zahtjeve tokom Prvog svjetskog rata, kada je ucijenila Saveznike koji su bili u ratu sa Austrougarskom, u čijem je sastavu bila i Istra. Te je 1915. godine sklopljen tzv. "Londonski ugovor" kojim su se Francuska, Engleska i Rusija obvezale da će Italija, ako uđe u rat na strani saveznika, između ostalog dobiti čitavu Istru i neke otoke (Cres, Lošinj) i otočiće (Unije, Susak).

U listopadu mjesecu 1918. godine, kada je de facto prestao otpor austrougarske vojske, talijanska vojska okupirala je Istru. Tako je Istra ušla u sastav kraljevine Italije.

Već u prvim danima okupacije Italija je započela s terorom prema istarskim Hrvatima koji je trajao sve do 1943. godine, time da je dolaskom fašista (Mussolinija) na vlast teror uzeo velikog maha.

Glavna hajka, na početku, pokrenuta je protiv narodnog svećenstva i hrvatskih učitelja-profesora, slijedili su narodnjaci, ali i svjesniji seljaci, trgovci, obrtnici.

Na mjesta protjeranih svećenika, učitelja, dovedeni su župnici, učitelji ali i drugi službenici iz Italije.

Već 1919. godine u Italiji se pojavio fašistički pokret, koji želi uspostaviti nekadašnje rimsko imperijalno carstvo, da bi u listopadu 1922. godine Benito Mussolini, kao čelnik fašističke stranke (pokreta) preuzeo vlast.

U Istri je fašizam zavladao i prije formalnog preuzimanja vlasti u Rimu te je nesumnjivo bio jedini gospodar nad životom i smrti hrvatskog življa.

Zavladao je strahoviti fašistički teror, napadi na ljude, zatvarali su ih, ubijali, uništavali imovinu (palili kuće), vršili pljačke.

Fašističke vlasti donose dekrete kojima se ovlašćuje lokalna vlast u Istri da mogu hrvatske nazive mjesta promijeniti u talijanske. Zatim slijedi dekret kojim se zabranjuje djeci davati "netalijanska" imena.

Godine 1927. objavljen je zakon prema kojem se sva prezimena imaju talijanski oblikovati tj. potalijančiti. Potalijančeni su i nazivi, imena rijeka, potoka, dolina, koja su oduvijek bila hrvatska. Dovoljno je samo letimično pogledati Istarski razvod, jedan od fundamentalnih dokumenata iz 14 stoljeća. Istarski Hrvati prije okupacije su imali svoje hrvatske škole, uključivši i gimnaziju na hrvatskom jeziku otvorenu u Pazinu 1899. godine. Naravno da su u tim školama djecu učitelji, profesori podučavali na materinjem hrvatskom jeziku.

Fašistička vlast je, međutim, već 1924. godine naredila da se u svim dotad hrvatskim školama nastava odvija isključivo na talijanskom jeziku, i tako započinje odnarođivanje djece. Ta se naredba odnosila na 444 hrvatske i slovenske škole koje je pohađalo 52.000 učenika, uz napomenu da su još ranije hrvatski učitelji potjerani iz Istre i dovedeni učitelji iz Italije, koji uopće nisu ni znali hrvatski jezik.

Djeci je u školi bilo zabranjeno pod prijetnjom kazni, u školi ali i van škole, govoriti hrvatskim jezikom. Odgajana su u talijanskom duhu, mržnji i preziru svega što je hrvatsko. Također je bilo najstrože zabranjeno i svako upotrebljavanje hrvatskih knjiga. U dječjim vrtićima djeca su odgajana na talijanskom jeziku.

Nastavak u sljedećem broju