U prošlosti sportske Pule, tamo 1960-1980-tih, nije se znalo za odlazak na pripreme. Osim drugačijih navika i dosega vremena, jedan od ključnih razloga bio je što su po definiciji pulski sportski klubovi bili (nažalost i ostali) siromašni. Svi koji smo bili dio, prije svega loptačkih sportova, upražnjavali smo pripremni period kroz prirodne resurse.

Umjesto utega, u školi nogometa učitelji, prije svega života, na čelu s Ivanom Bezjakom, prije treninga pozivali bi nas da si na karbonini iza stare zapadne (jedine) tribine nađemo dva veća kamena. A bilo ih je, kao prirodni dio improviziranog pomoćnog igrališta. Onda bismo se skupili u grupu i zadali bi nam standardnu rutu. Početak trčanja iznad igrališta, u šumici podno škole Vidikovac, pa uzbrdicom do vrha tog naselja, par krugova oko ondašnjih baraka za spavanje građevinske tvrtke, pa nastavak šumom Drenovica do "poligona".

Tamo, gdje je nekoć bilo nogometno igralište, a vozilo se moto trke, konjički "derbiji", bismo stali u krug, kratko odmorili i onda nastavili s vježbama snage, strogo uz kamenje. Prije pedesetak godina ti su nam trenuci kraćeni u muci tako što bismo promatrali okruženje.

Nekoć je to djelovalo udaljeno od grada, nije bilo zaobilaznice, a pored nekadašnjeg igrališta, bila je vojarna. Bilo ju je ljepše gledati izvana, nego koje desetljeće kasnije kao rezervista unutar dojmljivih zidina. Kako god, puno treninga, trčanja, snage kroz godine ponavljanja te rute, doprinese pamćenju svakog kamena, stabla, staze i okruženja uopće.

Pola stoljeća kasnije gotovo je sve isto na ruti šumica-polje. Istina je, nema više onih baraka-spavaonica, a nema više ni ekipa, momčadi, malih i velikih, koji obavljaju pripremu. Pogotovo ne uz kamenje. Ono što je ostalo isto je okruženje prostora, kojeg je nekoć za sebe imala ondašnja vojska, a uz vojarnu to je bila i poljana koja se kolokvijalno zvala poligon. I danas je tamo ona mala zidana "kula", koja je bila za promatranje i označavanje starta-cilja.

Jedino što je nestalo, tamo negdje sredinom 1980-tih je drveni okvir gola na sjevernom dijelu. Bio je to masivan okvir, kao tri debla, i činio se izvornim dijelom nekadašnjeg igrališta. Koji je postao vojni poligon, pa onda je prepušten zubu vremena i tako živi i danas. Stoljeće kasnije od početaka mu. Tamo je i kasarna, koja je postala vojarna, da bi prerasla u skladišni prostor HT-a. I gdje se, vidljivo po oglasu, iznajmljuju uredski prostori. Nadao sam se da će cijelo to područje jednom postati smislena sportska zona, tim prije što je u blizini niza sportskih objekata.

Prije četiri godine činilo se da će tako biti jer je napokon država, kroz odluke Vlade darovala tih 5,5 hektara Gradu Puli. Četiri godine kasnije dojam je da bi Pula mogla to "izgubiti", ako ne formalno onda sadržajno. Jer nakon svega, ispada da je ta poljana/područje odjednom šuma, pa se ne može ništa osmisliti!? Da čovjek ne povjeruje kako je ta zona predodređena za problem, umjesto da je na korist gradskoj priči.

Jel to preci imaju utjecaja, obzirom da je na tom dijelu, prije skoro pedesetak godina, slučajno otkrivena nekropola, južno pulsko groblje u prapovijesti, a o kojem je, kažu, pisao Dante u Božanstvenom komediji, nakon obilaska Pule u 14. stoljeću? Ono, tragedija, komedija, civilno-vojno nadmudrivanje, političke igre i ego festivali. Svih obrisa u priči o Marsovom polju.

Dok sam išao prema Balama, gdje je oživotvorena bez puno "demokratske" filozofije antička ideja Marsovog polja-kampusa, prolazak kod 2 milenija stare Vespazijanove ljepotice, podsjećala je na kontrast priče o polju marsu. Još prije skoro 13 godina jedna od najsačuvanijih arena svijeta bila je svjetsko okruženje antičkog okvira za modernu gladijatorsku hokejašku borbu. Prizori globalno atraktivnog sporta iz pulskog amfiteatra bili su senzacionalna veduta za svijet.

Nakon više od dekade netko se dobro sjetio da bi popularno klizanje u pulskom adventu moglo postati atrakcija više kategorije ako ga se smjesti u nobl okruženje Arene. I u ukupnom aranžiranju unutar kompletnog prostora amfiteatra dobila se još jedna ultra atraktivna slika za promociju Pule na globalnoj razini. No, najvažnija stvar cijele te (lijepe) priče je to što je Arena "pripremljena" za domaći živalj, a ne za programe u kojima je taj živalj statist, i sufinancijer za doživljaje gostiju. I zato još veći plus za organizatore tog događanja.

Arena je senzacionalno očuvana građevina kroz tisuće godina. Djelomično obnovljena prije stotinjak godina (borilište, istočno gledalište) postala je pozornica različitih kulturnih manifestacija. Nakon drugog svjetskog rata Arena, koja je izvorno imala gledalište od 25 tisuća mjesta (16. po veličini), postala je i naše najveće otvoreno gledalište, koje smo u Puli, zajedno s gostima iz cijelog svijeta, uživali kroz festivale filma, koncerte i brojna druga kulturna i sportska događanja. U Areni smo gledali Parlova kao profesionalnog boksača i priređivali mu povijesne dočeke za amaterske titule.

Bilo je spektakla s konjima, dočekao se hokej na ledu, bilo je i atraktivnog nogometa s Bayernom i Vatrenima, bilo je fantastičnih koncerata i posljedičnih doživljaja. Prostor gdje su se nekada gladijatori borili u različitim brutalnim verzijama, danas iskonski dočaravaju spektakularnim programom antičkog povijesno-zabavnog ekipa iz "Spectacvla Antiqva". Pogotovo za strane turiste, ali i domaće ljude, to je atrakcija koja će oživljavati duh davnih vremena. U tzv. moderno doba.

Eto, dok se stoljeće atraktivni prostor Marsovog polja muči s različitim vladarima sličnih nedorečenih vizija i prkosnih nameta, te time prikraćuje građanstvo svrsishodnije sazdržajnosti, stoljeće "modernog izgleda antičkog spomenika" ukazuje kako Pula može biti drugačija i naprednija. Možda je tretiranje Arene tako pažljivo, i ispravno, upravo zato što je veličanstveno posebna zaostavština davnih vremena koju nam svijet zavidi.

I na koju smo svi jako osjetljivi. I zato se valjda nitko ne usuđuje nametati svoje egocentričnosti. Što je danas gotovo modus vivendi u zemlji. Previše ljudi funkcionira s uvjerenjem da postoje samo 2 razmišljanja. Njegovo, i pogrešno. Vjerojatno i zato u modernije doba u Puli prevladavaju samo svađe, podmetanja, sebične promocije i 7 struja, za svako brdo po najmanje jedna. Svatko će uvijek imati nešto za dodati i oduzeti, tko bi svakome ugodio, ali u ukupnosti gledano, u Puli se o Areni dostojno skrbi.

Što nije jednostavno, kako zbog njene vrijednosti tako i pogotovo zbog izazova da se u njenoj milenijskoj "starosti" uklapaju svekoliki veći ili manji strukturalni zahvati, organizacije, događanja odnosno moderni životni tokovi i potrebe. Kao recimo vječno pitanje sanitarnih čvorova.

Zašto je Pula tako umješnija u spajanju antičke vrijednosti s modernom zbiljom, naspram šlamperaju kojeg ćemo prepoznati u ignoriranju (gdje god i namjernog) potencijala drevnog prostora na području Marsova polja, a u kontekstu modernih gradskih potreba? Zašto mora biti sve tako zakomplicirano i u jednostavnijim projektima ako se može dostojno upravljati tako složenim i nemjerljivo vrjednijim zdanjima kao što je Arena? Kao i u prapovijesti, povijesti, tako i danas, a bit će i budućnosti, sve je ovisno o čovjeku.

Na mali prigodan način o tome je "pričala" veduta Bala. Fatamorgana kampusa s Marsova Polja, oživotvorena je u dvadesetak kilometra udaljenoj općini takvom lakoćom da Gonzalo Garcia nije mogao vjerovati kako je prošlo tek godinu i pol dana od kada je napustio Pulu. Među inima zbog loših uvjeta rada i dojma kako se to nikad neće promijeniti, jer od 2021., kad je došao, govorili su mu da taman što nije počela gradnja kampusa na Marsovom.

U Balama su dva terena, svlačionice, fitness, priprema se gradnja trećeg terena, a crta i projekt glavne zgrade. Stara priča igrališta u Balama, od prije 70tak-godina, utapa se polako i postupno u modernu verziju. Dok čekamo na izlaz igrača Istre i Opatije, Paolo Grbac, koji je ponikao u pulskom klubu, a trenutno igra u Uljaniku te usporedo skautira za Istru 1961, govori kolegi Caru i meni.

"Uh, ovo što je danas Istra je druga planeta za onu Istru koju sam nekad živio kao igrač svih kategorija. Ovo je sada ozbiljna nogometna priča."

Detalj moderne koji se sjajno uklapa u ovu tematiku antičkih vrijednosti u suvremenoj zbilji je svakako Gonzalo Garcia. Dojam je kao da ga nije bilo par dana, te da nastavlja svoju misiju građenja jake Istre 1961, koju je započeo 2021. Kao da nije bio godinu dana u stand byu, te nekoliko mjeseci u portugalskom nogometu. Garciju ljudi u Pulu jako poštuju. Ne samo zato što je postigao najbolji rezultat u povijesti.

Čovjek koji živi tradicionalne vrijednosti, posvećen obitelji i poštivanju svakog, ali ne dozvoljavajući da mu se uskraćuje poštovanje, ima moderne vizije igre. Respektiraju ga, u inače teškoj Puli, zato jer je uspio uvjeriti svakog oko sebe da se može dohvatiti modernije postulate igre te se osloboditi povijesnog kompleksa manje vrijednosti. Povijest uči da se procesi promjena odvijaju duže nego bismo htjeli, ali ako se ispravno radi, dobici se ostvaruju brže nego što očekujemo.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face