Doktorica mi je rekla, Šjor Edi samo me slušajte i živjet ćete sto godina. Pogledam je, i kažem joj, šta će meni sto vaših, dajte vi meni mojih 90 godina!

Nasmijao se onako po svome, glasno i duboko, i nanizao je odmah nekoliko tipičnih puležanskih teza. Che šara koši, ki meni to kaze, školta ligamanighe. Ah, kakva navala temperamenta, osvježio mi je tada opet dan, revitalizirao memorije djetinjstva i mladosti, kada smo bili i susjedi. Kad smo pričali "za njegov Glas Istre", gdje je nekad bio i dopisnik ("bio sam ti ja sve, skupljao oglase i za La voce), Edoardo Rajković imao je 82 godine. Na dan kada je Šinjor Edi otišao u legendu, 24. srpnja 2011. godine, sjetih se njegove želje iz 2003. dajte mi mojih 90! I tako je bilo.

Sa zanimanjem sam popratio jedan povezani događaj prošlih dana. U Loborici su, naime, otvorili Kuću biciklizma! Svojevrstan muzej koji priča o biciklizmu Loborike, a zapravo kao da priča o biciklizmu Pule, Istre, Hrvatske i bivše Jugoslavije. Vrlo je dojmljivo to što su učinili u tom naselju 7 kilometara udaljenom od Pule. Južni dio općine Marčana, mjesto koje ima 978 stanovnika. Loborika je dala najveća imena biciklizma ovih prostora. Nevio Valčić, Cvjetko Bilić, dva wunderkinda, uz mlađeg Bruna Bulića (66) iz Šišana, trilogija su super uspješnih biciklista iz našeg okruženja. Pridodamo li sina velikog Nevija, Luciana Valčića koji je postao uspješan biciklist, pa nećaka Bruna Valčića (58), koji je nakon biciklističkog aktivnog dijela postao do danas jedan od najrespektiranijih svjetskih sudaca biciklizma, zaokružimo i s Deanom Vitasovićem koji je zaslužan za prvi osnovan profesionalni klub u državi, naravno u Loborici, onda će biti jasno o kakvom fenomenu govorimo. Kuća biciklizma Loborika! U njoj ćete pronaći sve ono što je važno, tekstove i fotografije, dokumente i bicikle, opremu i sve što treba, da biste shvatili posebnost ovog malog mjesta. Koji je u eri stvaranja fantastičnih aktera biciklizma, od 1950-tih do 1980-tih, imao 300-tinjak stanovnika.

Kad sam tamo prije dva desetljeća za istu rubriku (Šetnja po 7 pulskih brežuljaka) posjetio legendarnog nam Cvjetka Bilića, prvi sam puta na licu mjesta mogao osjetiti tu vibru. Lijepo imanje neposredno uz kuću drugih legendi, Nevija Valčića i familije, koji je bio inspiracija Biliću da krene biciklističkim stazama. Sportaši tog tipa uvijek su bili posebni. Dok u sportovima igre, kolektiva, imate svekoliku interakciju, u biciklizmu i atletici pojedinac je prvo u najvećoj borbi sam sa sobom. Pričao mi je o tome Cvjetko i dobro pamtim kako mu je pogled odlutao dok je valjda evocirao bezbrojna pedaliranja na svim stranama svijeta. Bilić (1943.) i Nevio Valčić (1933. - 2007.) bili su sudionici ukupno četiri izdanja ljetnih olimpijskih igara. Uz njih Bruno Bulić, inženjer elektrotehnike, na još dvije. Općina Marčana, spajajući ideju poštovanja zaslužnicima povijesti te promicanja sportske i turističke priče (ciklokros, biciklizam), odlučila je uložiti sredstva u osmišljavanje Kuće biciklizma Loborika. Projekt je to koji je startao, kako kaže Predrag Pliško, načelnik općine još 2010. godine. Četrnaest godina kasnije, uz ulog od oko 147 tisuća eura (31 tisuća za "muzejski dio"), mala-velika Loborika ima zgradu koja joj služi na čast i ponos. Kolege, Silvio Forza te Igor Zirojević osmislili su postav i po onome što mi govore posjetitelji, učinili su odličan posao. Uostalom, Cvjetko Bilić, koji i danas, s 81 izgleda vitalan kao i prije dvadesetak godina, iskazao je veliko zadovoljstvo jer nije vjerovao da će se doista ta "Kuća" i materijalizirati. Čovjek nekad teško povjeruje u obećanja kod nas, jer je uobičajeno da prevladaju negativni epilozi dobrih ideja. Kako je Bilić bio veliki prijatelj s Matom Parlovom, eto, padne mi odmah napamet kako Pula, i njeni politički i ini prolaznici-vladari, najaktivniji skupljači populističkih poena radi osobnih probitaka, nisu uspjeli (ili nisu ni htjeli) prirediti sličan Muzej svojem i hrvatskom najvećem sportašu, Mati Parlovu. Kazivali su da je skupo i teško, a eto, Loborika (Marčana) im pokazuje kako to nisu realni (iz)govori.

Edoardo Edi Rajković, sasvim sigurno, bio bi oduševljen da je mogao doživjeti ovo otvorenje u Loborici. Jer šjor Edi je bio i ostao "tata" i "mata" biciklizma u pulskom i istarskom okruženju. Naravno, nastavno dalje bio je i autoritet u okvirima Jugoslavije, unutar kojih je upravo zahvaljujući ovdašnjem odgajanju velikana biciklizma (Valčić, Bilić, Bulić, pa Išić, Matossi, Šebelić, Sanzin, Licul, Lalić, Šafarić, E. Bilić, Kancijanić i drugi) te iznimnom poštovanju u Italiji i drugim važnim biciklističkim državama, postao i selektor reprezentacije Jugoslavije. Bio je poseban Edi Rajković i trebalo bi mi tri izdanja novina da bi se pojasnila njegova snaga. Jedan detalj će možda dočarati snagu karaktera i temperament tog Puležana doc.

- Jednom, bila je 1959. godina, na utrci Kroz Jugoslaviju, s nama je bio i tada popularni Mladen Delić. Kad je Nevio Valčić u jednoj od etapa podbacio, čujem ja njega kako u mikrofon svijetu govori "onaj naš jadnik je bio….". Na kraju je taj "jadnik" pobijedio Trku Kroz Jugoslaviju i Delić se samo priključio pobjedničkom vlaku. Došao je u hotel gdje smo bili svi smješteni i gdje je bio banket, i vikao oduševljeno "ma gdje je onaj moj šampion". Poludio sam, kazao sam mu odmah neka se pokupi i ode, dok mu ne opalim jednu žlepu. "Jučer ti je jadnik, danas šampion, ma nemoj molim te". Nije mogao Edi znati da će 65 godina kasnije takvo ponašanje biti modus vivendi u nas.

Rajkovićev život je roman. Rođen u Puli, živio je u Vinogradskoj ulici u Šijani, i u teškim vremenima dva svjetska rata, doživljavao je iskustva koja su mladima bila nepojmljiva. Radio je kao mesar, postolar, kovač, cvjećar, s drvom, sve kako bi se nekako prehranjivao i išao dalje. Nakon drugog svjetskog rata imao je niz funkcija, među inima bio je pročelnik za zdravstvo, skrbio o bolnici i ljekarnama. No, sport mu je bio u genima i potpuno mu se predao. Tajnik sportskog društva Proleter za početak, a onda od 1948. osnivač biciklističkog kluba, s prvim prostorom kod nekadašnjeg Alkara. Pokrenuo je prvu trku Pula-Buje-Pula, pa Utrku Kroz Istru (40 direktorovanja). Bio je sudac nogometa, boksa i biciklizma i zapravo je jedan od najvažnijih aktera sportske (i društvene) Pule dok se 1988. nije umirovio. Pamtim tog dobrog "brontolona", vječnog dobrodušnog gunđala, koji mi je sa suzom u oku pričao o klubu Siporexu i svim doživljajima s njegovim "sinovima" biciklistima. Obožavao je Nevia pa Cvjetka, čija mu je pobjeda na Trci Liberazione u Rimu (1974.) bila najdraža u životu. Umirovljenički vijek, osim uz voljenu obitelj, šjor Edi je najradije provodio uz prijatelje Puležane na Stoji. Uz karte, briškulu i trešetu, evociranje uspomena i zafrkancije. Tamo na Stoji, uvijek je govorio, živi Pula starih dana.

- Nostalgije? Jedina mi je muka da nemam 20 godina manje. Pula? Malo ljudi koje poznajem, došlo je puno onih koji previše misle o svojim zavičajima, a ne o ovom gradu. Vrijeme takvo? Ma kakvi, čovjek čini vrijeme, grad moraš voljeti i stvarati ga boljim. Ja sam svojevremeno inicirao očuvanje stabala na Korzu kad su ih htjeli porezati. Bio sam i šef hortikulture, uređivali smo nove parkove, spašavao sam i fontanu kraj pošte. Radio sam to s ljubavlju znajući da radim za svoj grad. Danas se gleda samo što se može uzeti, a davanje je postalo nepoznatim pojmom.

Jednu stvar mi je Rajković tada kazao "za sva svoja vremena".

- Jako mi je važno reći, puno sam lijepih stvari doživio, ali sam izuzetno ponosan što sam do ovih godina, nakon silnih događaja, stigao čist kao anđeo. Bez ijedne mrlje, čiste savjesti i zato spavam kao beba. Grozio sam se onih koji su bili spremni ogriješiti se zakona radi malih ili većih interesa. U životu možeš sve izgubiti ali obraz nikad.

Kuća biciklizma Loborika, i to je njena velika vrijednost, svjedočit će mladim generacijama što su one starije uspijevale stvarati u kudikamo težim i kompliciranijim vremenima. To i jest prioritetna misija takvih projekata, ujedno i izvora inspiracije da se netko danas, sutra krene baviti tom djelatnošću.

Živimo vrijeme kada su akteri ala Rajković, prošlost. Danas je sve biznis, govorio je još prije 20 godina šjor Edi, nema entuzijazma kao glavnog motivatora da se učini nešto za svoje okruženje. Je li slučajno da nema ni biciklizma u okruženju, odnosno interesa mladih da se izbore kako bi jednog dana bili dio "Kuće biciklizma", samo je retoričko pitanje. Kako se društvo odnosi prema sportu, u ovom okruženju, vremenom neće nestajati samo takvi manje masovni i popularni sportovi. Zaposlenici politike puno pričaju o povećanjima davanja za sport (nije ni čudno, kada su bila minorna), pred svake izbore niču nacrti i vizije, obećava se i slika se, a onda se brzo vraćamo u realnost. Sportski dosezi sve manji, infrastruktura na rubu funkcionalnosti, opadanje kvantiteta mladih u sportu. I da, još jedna epizoda rasprave o poreznim olakšicama tvrtkama za financiranje sporta. Serija je to koju slušamo gotovo četiri desetljeća. Svi su ZA, ali nikako da saživi. Jer treba negdje drugdje, sport je ionako doživljen kao rekreacija. Tko će se krenuti baviti njime i odricati kada nema raznih Valčića, Bilića, Parlova i drugih koji će ih inspirirati. Danas to čine svekolike aplikacije za neke druge "sportove".

Povezane vijesti

• Struka na čelo kolone
• Dan poslije
• Pravi akteri grada