Prije koji mjesec pisao sam u ovoj rubrici jednu priču o tradicijama i identitetima, spominjući i njega. Gospodin, simpatičan, cool tip, iz centra Pule. Ono, urbani štih do daske. Kad je svojedobno otvorena "Torta" na Rivi, marina u kojoj se na katu posložio ambijent lijepog restorana, jedna od dojmljivih veduta svečanog banketa nije bila vizura obale, Arene, Rivijere i Uljanikovih dizalica, nego konobari u bijelim sakoima, bijelim rukavicama i za to vrijeme (1980-te) svjetskim manirama ophođenja. Djelovali su skladno, profesionalno, s osmijehom i dužnom distancom, tihi i pristupačni.

On je pak imao neku posebnu auru, uspostavili smo odmah dobar kontakt i ta je linija poznanstva potrajala 40-tak godina. Do prije neki dan, kada me rastužila vijest da je Dušan Černjul preminuo nakon duže teške bolesti. Nekoliko mjeseci unatrag, kad sam imao gušt da me s društvom posluži, ni ne sluteći da će to biti posljednji susret, govorio je o bolesti tek toliko da ne ispadne da "glumi nemarnost prema toj delikatnoj temi". No, Dule se odmah okrenuo meniju, kazao što je svježe, a što ne preporuča, odabrao je vrhunsko vino i sa smiješkom na licu otišao kazati svojima u kuhinji što treba.

Vratio se i onda me iznenadio jer se malo raspričao o Istri 1961, nogometu, utakmicama koje pogleda na TV jer ne stigne na stadion. Bio je prilično upućen, što me pomalo iznenadilo.

- A kako misliš da ne znam, pa pratim, to su naši, altro che.

Duško Černjul bio je čovjek koji dao jednu vrijednost Puli, koju oduvijek držim kao primjer kako se ona uklapa u procese stvaranja identiteta jedne urbane sredine. U svom fahu, gastronomiji, ugostiteljstvu, inovativnosti i kreaciji, bio je igrač kapitalac. Niti sam znalac tog faha, niti se mogu upuštati u iznošenje procjena kvalitete, ali bilo mi je dovoljno da kroz stavove onih koji to jesu, njegovih kolega po struci, također vrsnih "kulinarskih majstora", prepoznam kako je uživao veliki respekt.

Nema većeg dosega u poslu kojim se bavite od toga da osjećate istinski respekt okruženja, poglavito unutar ceha kojem pripadate. To ne znači simpatičnost, biti voljen, veličan, nego najviše od svega ono što ispunjava, osjećaj respekta. Dule Černjul uživao je baš takav odnos okruženja, lokalnog i šire u inozemnim oazama slave gastronomije i posebnih efekata kulinarstva.

U četrdesetak godina, od Torte na Rivi, preko Bodulke u Šišanu, pa Vela Nere u Marini Veruda, do Vela Nere u Šišanu, naslonjene na staru Bodulku, doživljaj dobrodušnosti tog gospodina bio je konstanta. U svim erama, fazama, iznova dobar osjećaj relaksa. Mnoštvo znanaca, VIP ili običnih poznanika, prijatelja i društava, iz Hrvatske i inozemstva, kad su tražili preporuku ili smo zajedno išli na ručak ili večeru, najradije sam igrao na sigurno. Idite kod Duška Černjula, ne može se pogriješiti. Pohvalne kritike bile su standard doživljaja, a "simpatičnost Chefa posebna".

Upravo u fazi stare Bodulke u Šišanu, gdje su često išli nogometni akteri početkom 1990-tih, kada se još nije mogla pokrenuti HNL zbog nadolazećih ratnih događanja, raspredalo se mnoštvo priča o tome kako će natjecanje u samostalnoj državi biti pravednije nego u bivšoj državi. Bio sam prilično naivan prije 33-34 godine vjerujući da će to baš tako i biti, jer tamo u Bodulci, i prije nego se popilo malo više, bili su oni koji su imali najveći utjecaj u domaćem nogometu.

Nekako mi se iz ovog kuta gledanja čini da je upravo u prvoj fazi 1990-tih propuštena povijesna šansa da se utvrde neka pravila "ponašanja" nogometnih institucija i sudačkog faha. No, da stvar bude paradoksalna, mućkanja su se baš u toj dekadi intenzivirala, na liniji onih navika koje su stečene u bivšoj jugoslavenskoj nogometnoj konkurenciji. S više ili manje intenziteta, obzirom da je ipak Hrvatska bitno manji nogometni prostor, doživljaji su se ponavljali.

Svi oni koji su igrali u omladinskim kategorijama Istre, Uljanika, znali su da je bilo jako teško iskoračiti iz istarske regije prema (onda) republičkom final fouru. Rijeka je bila uvijek jaka, a u one godine kada se generacijski Istra osnaživala i parirala, u gotovo svakoj egal "majstorici" spoznavalo se da smo bili mali da bi nas se uvažavalo. Ta frustracija, do detalja utvrđena u kvalifikacijama seniora za drugu jugo ligu, ili odlučnim utakmicama za vrh u republičkoj konkurenciji, ostala je i postala standard doživljaja inferiornog statusa istarskog kluba u odnosu na ostatak države.

Ne samo prema velikim klubovima, koji su i po nekoj logici upravo zbog te geopolitičke važnosti favorizirani, nego i prema raznim "selima" gdje su postojali moćni šerifi s prašnjavih staza politike i povezanih biznisa, koji bi u Pulu i Istru dolazili kao u samoposluživanje. Još bi i arogantno izvrijeđali naivnost domaćina, predbacili vi ste uvijek bili nitko i ništa u sportu te vrlo često punog plijena ostavljali ih u punoj vreći frustracija.

U novije vrijeme, recimo trećeg milenija, kad se baš zbog te simbolike prelaska u novo stoljeće gajilo nadu da će i na tom planu biti drugačije, nije se ništa promijenilo. Mogli bismo traktate ovdje ispisati o svim primjerima zakinutosti u boksu, nogometu, košarci i inim sportovima. Zadržao bi se samo na prošloj suboti, gdje sam u roku od nekoliko sati, na razdaljini od 50-tak kilometra svjedočio o toj tematici inferiornosti.

U Poreču, gdje se domaćin i zbog svojih slabosti muči za ostanak u Drugoj NL, viđao sam ovo proljeće senzacionalne previde sudaca, uglavnom na štetu Jadrana. Prošle subote, protiv Hrvatskog dragovoljca, a o čemu svjedoči i jasna snimka na portalima, u 89. minuti sudac Kurtović iz Osijeka nije dosudio jedanaesterac nad domaćim igračem Stošićem, koji je toliko očit da čovjek ne može povjerovati da nije dosuđen. Sudac je bio na 5-6 metara.

Pribere li se više takvih previda ove jeseni na "Velom Joži" onda bi se moglo ustvrditi da bi Jadran imao barem 4-5 boda više i bolje šanse ostanka. Ovako slijedi ona uobičajena teza onih kojima stav odgovara, a kaže da što se netko buni kada stalno gubi. Što je onda još više iritantno, a ima i unutar svojeg okruženja onih koji će to tako prihvatiti. Koliko god bio netko slab ili dobar, zašto bi mu netko uskraćivao isti status kao drugome. I tko kaže da netko ne bi bio bolji, a drugi slabiji, da se takav princip istog kriterija primjenjuje bezuvjetno.

Ako je na trećoj razini nogometa to moguće "zamaskirati" jer nije toliko medijski eksponirana, onda su događanja s neravnopravnim statusima na vrlo medijski "vidljivoj" prvoj ligi groteskna. Protiv aktualnog i već dva desetljeća prvaka (s izuzetkom Rijeke 2017. što potvrđuje pravilo dominacije) Dinama, Istra 1961 je odigrala tehnički-taktički i fizički jednu od najboljih utakmica koju pamtim na "Drosini" i uopće u Puli.

Činjenica da je Dinamo razmontirao tri dana kasnije Red Bull u Salzburgu, samo je potvrda vrijednosti igre koju je pokazala Tramezzanijeva Istra. Uživanje pulske publike na "Drosini" zbog takve iskazane vrijednosti Istre, gdje su sjajno ton navijanja diktirali Demoni i njihovi prijatelji iz Šajete Boysa, poremetio je sudac.

Iako je iz centara moći u nogometu (sudačka komisija, analitičari, mediji) maksimalno opravdavan u tri slučaja spora, ne može se promijeniti uvjerenje onog koji je uživo vidio kriterij suđenja. Tko god je igrao nogomet i na županijskoj razini, jako dobro prepoznaje kada postoji različitost tretmana suparnika. I nije stvar u jednom dosuđenom ili nedosuđenom jedanaestercu, žutom kartonu, stvar je baš u tome, kriteriju utakmice.

Naravno da su iz sudačkih, nogometnih a i "medijskih" salona, to im tako normalno dođe, optužili Istru 1961 i navijačke prosvjede kao tipično pristrano provincijsko gledanje koje "vrijeđa". I još je predbačeno Istri kako je često "uživala" sudačke pogurance, ali je tada, kao, šutjela. Mislim ok, držite nas sve za šturle, ali nismo baš tako štupidi.

Ono što ostaje kao gorka istina to je da se Istru i dalje doživljava kao provinciju u koju je lijepo doći, ugodno se provesti, dobro pojesti i popiti te uzeti bodove, takse, dnevnice i još s visoka pozdraviti. Kao da se želi iznova pokazivati "tamo vam je mjesto, u kutu". Onaj koji živi kao zaštićen, nikad neće shvatiti onog koji je uvijek usamljen u svojoj muci.

Istru 1961, Jadran i sve klubove s poluotoka nema tko zaštititi doli oni sami sebe. Koliko mogu, uz podršku gledatelja. To se očito neće više promijeniti, ali ako drže do sebe, klubovi iz Istre će uvijek "galamiti" na te neravnopravne statuse. Ako ništa drugo zbog svog digniteta, i da pokažu onima koji takva stanja generiraju za svoje interese, da ovdje zbilja nisu isti kao i oni.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face