piše robert matteoni
Razlike između teorije i prakse
(Arhiva Glasa Istre/Roberto Car)
Prošle nedjelje, prekrasno sunčano vrijeme, potez od Verudele, preko Lungomare do Stoje i natrag. Netko pješice, netko trčeći, netko na biciklima, u svakoj opciji užitak vizura tog atraktivnog dijela lijepe naše Pule i okolice. Imam dojam da su ljudi, kvantitativno gledano, aktivniji nego prije. Puno je i događanja, rekreativnih i humanitarnih (primjerice odlična manifestacija Klub Gea, "Ne 'ću ben', hodi zajno") koje senzibiliziraju ljude da se pokrenu u korist zdravlja, a puno je i opcija u ovom našem okruženju.
Uz more, u šumi, na igralištima, poligonima, u gradu i okolici, priroda koja mami i pogotovo u sunčane dane puni odmah baterije. Fizičke i emotivne. Za iskoristiti ono što je priroda osigurala nije potrebna velika filozofija, nego samo dobra volja. Nije se nekome možda lako pokrenuti, ali kad teoriju "trebalo bi" uspijemo zamijeniti s praksom, makar za početak u simboličnim intenzitetima, spoznajemo koliko je korisno. Razlika između najbolje teorije i minimalne razine prakse je neusporedivo u korist potonje.
U novoj vizuri početka Lungomarea stao sam uz ogradu nogometnog centra. Mnoštvo dječaka, živo i razigrano, i dva stara "aša" sa strane. Jedan Boris Mihovilović, koji s "oko 70" fizički djeluje kao da je jučer zaključio igračku karijeru. Drugi je Valentino Stepčić, koji s 34 još aktivno zaigra u Rudaru, gdje glavnu riječ vodi Sandi Dobrić, sada već u 47. godini, a nekoć igrač i pulskog prvoligaša. Kaže Stepčić dok hvalimo njegovu "uniformu", kako moraju svi paziti jer predsjednik Dobrić inzistira na redu.
Na igralištu Lungomarea upravo se spremala utakmica kadeta Uljanika i labinskog Rudara. Mihovilović nadgleda rad domaćih, a Stepčić je (i) trener kod Labinjana. Dok nije počela utakmica raspričali smo se, naravno, o igri, današnjem nogometu, odnosima agresivnosti koja se forsira naspram tehničkoj kvaliteti koja je sve podređenija. Boris i Valentino, svaki u svoje vrijeme bili su španeri, kolokvijalni naziv za igrače koji se nadigravaju, a ne rade igru.
Sjetili smo se prošlih godina pa i desetljeća, kako je tada bilo, u svakom smislu, ne samo na igralištu. Nogomet je, kao i sport općenito, otišao na neke drugačije razine funkcioniranja i doživljaja, i pitanje je gdje će taj najmasovniji pokret "najvažnije sporedne stvari na svijetu" u nekoj perspektivi završiti. Teorije od nekad više nisu (toliko) aktualne u praksi suvremenosti. Gdje god su i deplasirane jer ne prate ritmove realnosti.
Promatrao sam nedavno jednu utakmicu pionira Istre 1961 iz jednog drugog atraktivnog ambijenta, sportskog centra u Medulinu. Vidio sam priličnu razigranost i nagovještaje zašto je ta generacija, nakon 7 kola, na tragu one koja je prije 4 godine praktično (a formalno nepriznato zbog COVID-a), u vrhu nacionalne lige. Tada je momčad koju je vodio Sergej Banović, prije prekida (nakon 18 kola, veći dio sezone) bila prva i dominantna. U njoj su stršili talent Marka Cukona, najboljeg strijelca lige (16), Rocca Žikovića, a uz njih reprezentaciju su pohodili Corelli, Travaglia, Đuranović, Žgomba.
Odmah je iskoračio u ozbiljan nogomet Žiković, kojeg je za oko 2 milijuna eura s nepunih 16 godina "odveo" Red Bull Salzburg. Cukona je, nažalost, peh s ozljedama zaustavio u razvoju, nakon više operacija sada traži revitalizaciju karijere u slovenskoj prvoj ligi. Neki od spomenutih, uz Juraka i još neke mlađe igrače, dio su Uljanika uz trenera Sergeja Banovića i "uče se" prvoj praksi seniorskog nogometa, a neki su kao Krasniqi i Jakovčić u Jadranu. Teorijski svima se uvijek govori da mogu igrati "bez problema" za seniore, a onda je praksa bitno kompliciranija. Zato je postupno sazrijevanje kroz niži razred sigurniji put iskoraka.
U toj pionirskoj generaciji, kojom kormilari Porečan Marko Kepčija, i koja je nedavno u Splitu prva uzela bod Hajduku i prvo mjesto, ima nekoliko zbilja jako talentiranih dječaka, ali i dio onih koji su zanimljivi i možda trebaju više vremena (fizički možda kasnije sazriju) za iskorak. Zato su kao momčad na bod od vodećih Lokomotive i Hajduka, i s bodom prednosti u odnosu na četvrti Dinamo. Rezultat, međutim, nije presudna nota, nego razvoj igrača. Generacijski će par njih iskoračiti, drugi će imati više ili manje dosega, sve ovisi.
Ne treba biti vidoviti Fergusson da bi se shvatilo da je Rio Joka posebniji, te ako se bude razvijao "kako treba", onda će obilježiti generaciju na nacionalnoj razini. Kod kadeta sam zamijetio jednog momka koji je dao naslutiti velike potencijale, ali za razliku od pionira tek sam ga jednom gledao i nije logično skretati pažnju na njega. Istra 1961 je dakle opet "izbacila" generaciju kao prije četiri godine, koja je nacionalno konkurentna za vrh. Što je onda i potvrda da se ona prva nije dogodila slučajno, odnosno nije izuzetak koje potvrđuje pravilo "negativne vrijednosti rada s omladinskim kategorijama".
U teorijama nekih ljudi koji prate nogomet sa strane, nekih koji su "unutra" na ovaj ili onaj način, uglavnom ćete prepoznati a priori negativni kontekst onog što se događa u Istri 1961. Kada se u tim teorijama prepoznaje dosljedna negativnost, onda je lakše prepoznati da postoji animozitet. Zbog čega ili koga manje je važno. Ključno je da se te teorije često kose s realnostima.
Vrlo je intenzivna ona teorija koja prati povijest Istre 1961 od 2018. do danas. To je vrijeme od ulaska u vlasničku većinsku strukturu Baskonia-Alaves, korporacije iz Vitorije, koja se pokazala uspješnom u upravljanju košarkaškim klubom Baskonia i više od desetljeće nogometnog kluba Deportivo Alaves. Baski su 2018. godine doslovce spasili Istru 1961 od gašenja, iako su zbog formalnih razloga (bili aktivni u tada prvoligaškom i natjecateljski uspješnom Rudešu) morali sačekati kraj natjecanja da bi počeli proces preuzimanja vlasništva.
Tada je Gradu Puli, koji je vodio pregovore s Baskonia-Alavesom o ulasku u vlasničku strukturu, bilo nužno u vremenskoj stisci, da osigura određene financijske obveze koje bi dopuštale da se taj proces može uopće dovršiti, odnosno premostiti dok BA grupacija ne dobije nužne dozvole. Pozajmicu je tada dala Končarova tvrtka, a Baski su se obvezali vratiti je. Kako je kasnije išlo sve u tom pravcu, jer Istra je u posljednjem kolu remijem s Rudešom osigurala doigravanje, a onda tamo junačkom borbom škvadre koju je vodio Darko Raić Sudar spasila prvoligaški status, tako se i dogodilo formalno preuzimanje kluba od strane Baska.
U šest i pol godina Baskonia-Alaves je napravila ogroman posao i od kluba koji je bio simbol problematičnosti, dugovanja, štrajkova i inih situacija, danas je Istra 1961 organizacijski među najurednijim HR klubovima. Ne dimenzije tzv. velike četvorke, ali po svim parametrima poslovanja i organizacije, odmah do njih. Istra 1961 je i po kronično nesklonim im ljudima iz HNS-ova Odjela za Licenciranja tretirana kao jedan od najurednijih klubova u državi.
U svemu tome, ostaje jedan kamen temeljac koji remeti realnu sliku tih dometa. To je sigurno limit ambicioznosti s prvom momčadi. Hoće li se to možda promijeniti, vidjet će se, ali da je sigurno kako to ne može biti pokazatelj da je to "očajni vlasnik", to ne može biti ni u teoriji, a kamoli u praksi. Pri tom se u tim teorijama koje hrane animozitete prema vlasniku Istre vrlo često rabe neistine i varljivi dojmovi, uglavnom intenzivirani kada prva momčad zabilježi negativne rezultate.
Teorije ukazuju da omladinski pogon ne proizvodi igrače, što opet nije činjenično točno. Količina mladih reprezentativaca, transfer Žikovića, Perkovića, iskoraci Lisice, ukazuju na druge realnosti. Uvijek treba više, to je bit nogometa, ali u odnosu na ne tako davno vrijeme, kada su dječaci od 12-15-16 godina "bježali" iz Istre 1961, ili iz drugih istarskih mjesta nisu ni razmišljali doći u Pulu, nego su išli u Rijeku i dalje, danas je pulski prvoligaš onaj koji privlači djecu iz Istre i drugih krajeva Hrvatska.
Izbornički pozivi po svim kategorijama samo potvrđuju taj trend napredovanja. Svega toga ne bi bilo da netko nije osigurao stabilan rad i sredstva za isti, iako je Grad Pula na svoju ruku prepolovio davanja za omladinsku školu, a koja su ionako dostatna tek za deset posto troškova škole nogometa.
Teorija je da bi Istra trebala napokon u Europu, da bi morala imati 6-7 igrača u prvoj momčadi iz svojih redova, da bi trebala ovo ili ono što je netko zamislio temeljem onog što se vidi u bitno bogatijim gradovima, državama i posljedično klubovima. Realnosti Pule i Istre 1961, ili Istre su nešto drugo, ali to ne znači, kako to pokazuju i neki drugi pomaci, da se neće dogoditi, primjerice, i taj euro debi, uz plasman na četvrtu poziciju.
Puno se toga činilo nemogućim u Puli do prije 2018., i kamp, i fan shop, i ulaganje u mlade, i redovne plaće, i rješenje dugovanja, i sigurna oprema i promocije. Eto, događa se, a opet postoji teorija kako je "normalno da su plaće redovne". Da nije u pitanju Istra, simbol neredovitih plaćanja svega a najviše zaposlenika, i to u zemlji gdje pola prvoligaša ne plaća na vrijeme i "kemija", još bi mogli kazati da se to podrazumijeva.
Naposljetku, eto u teoriji je da ima niz zainteresiranih kupaca za Istru. U praksi stvari stoje drugačije, jer osim što nema službene ponude, kako tvrde Baski, u informativnim razgovorima "kupci" barataju s investicijom od par milijuna. Za projekt koji je košta godišnje 4-5 milijuna? Teorije nude mnoge scenarije, ali praksa ukazuje da su Baski jedini koji su u povijesti pulskog sporta u kontinuitetu oni koji investiraju. Dok se u praksi ne pojavi netko tko će ponuditi bolju investiciju, mnoge teorije ostaju samo odraz kronične destrukcije.
Povezane vijesti
Podijeli: Facebook Twiter
