Prije deset dana iznenadio me poziv dragog prijatelja. Iz nogometa je, a više nije u nogometu. Po profesionalnom odnosu znamo se iz vremena kada smo bili bitno mlađi. Tamo početkom 1990-tih Davor Vugrinec bio je talent u procesu sazrijevanja u odličnog nogometaša. Kad sam u jednom susretu u Varaždinu, gdje je igrala Istra, vidio kako igra, ostao sam dojmljen njegovim nogometom. U toj varaždinskoj momčadi su Vugrinec i Mumlek bili naglašeno nadareni igrači. Pri tom je Vuga, kako ga svi oduvijek zovu, imao taj fakinski stil u igri. Lagan, hitar, tehnički odličan i k tome golgeterskih vrlina.

Nogomet je 1990-tih bio sasvim nešto drugo u odnosu na danas. Vugrinec će procjene stručnjaka dobrim dijelom ispuniti, gdje god nadmašiti, te ostvariti vrlo lijepu, i unosnu karijeru. Igrao je nakon Varaždina u Trabzonsporu, Lecceu, Atalanti, Cataniji, a povratak u HNL uslijedio je kroz Rijeku, pa je nastupao u Dinamu, Zagrebu, Varaždinu i za kraj u Slaven Belupu. Umirovio se prije 9 godina kao najbolji strijelac u povijesti HNL-a, sa 146 golova. Do danas je nedostižan.

Vuga je nastupao i za reprezentaciju Hrvatske, i u eri brončane generacije kada je bilo jako teško postati reprezentativac. Skupio je 28 utakmica, uz 7 pogodaka, a vrhunac je bio nastup na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Koreji i Japanu 2002. Moglo bi se kazati da imamo prijateljski odnos upravo od tog Mundijala, jer smo kroz nekoliko razgovora za moj list spoznali da imamo više zajedničkih pogleda na događanja u HR nogometu, ondašnjoj reprezentaciji, ali i njegove inozemne destinacije. Bio je prilično introvertiran tip pa je očito stekao povjerenje kad je pričao o događanjima iza kulisa, bez bojazni da će to biti zloupotrebljeno za objavu.

Protiv Istre 1961, odigrao je deset utakmica, uz dva gola i 4 asistencije. Posljednji je puta poentirao na "Drosini" prije deset godina. Unatoč dobi (kao Modrić sada, 39) bio je ponajbolji akter susreta koji je završio 3:3. Jedan pogodak na centaršut Darija Melnjaka (danas u Hajduku), a u drugom je asistirao Glavici. Tada je Slavko Blagojević s dva pogotka, uz jedan Obšivača, donio Istri bod. Blagi je te godine postigao još dva gola za Istru (Split, Hajduk) i od tada se čeka sljedeći. Inače, dva pogotka u jednoj utakmici postigao je samo taj put u Istri.

U pristupu životu nakon karijere Davor Vugrinec podsjeća na izbore Mate Parlova. Nakon što je odigrao posljednju utakmicu 23 godina duge karijere, potpuno se udaljio od nogometa. Pričao je da su ga zvali iz klubova, iz Saveza, da se uključi, pogotovo njegovi u Varaždinu, ali jednostavno se ne vidi više u tome. Varaždincima pomogne nekim savjetom, preporukama, javnom podrškom, ali trenerski, dužnosnički ili ini upliv ne pada mu napamet. Kad se prije tjedan dana pojavio u Puli i odradio obvezu koju je imao, sjeli smo i evocirali doživljaje tih prošlih era.

Dolazak u Pulu je zapravo i odao tu priču o odmaku od nogometa. Nije to više to, previše biznisa, interesa, nelogičnosti struke, premalo doživljaja kroz igre, nadmetanja, vica i dobre zabave. Složili smo se da je i medijski svijet tome bitno (i negativno) pridonio, jer se bavi svime okolo, a najmanje suštinom nogometa, a to su igra, igrači, struka. Sama tehnologija medija se drastično promijenila, a onda je i odredila novi (be)smisao javnih praćenja u milijun novih verzija. Neka druga tema.

Davor Vugrinec bio je, kako se kolokvijalno kaže, igrač umjetnik. Znalac, tehnički odličan, hitar, kreativan, realizator. Možda je to usmjerilo i njegovu postnogometnu strast, a to je umjetnost. Zavolio ju je još kao mlad igrač, a ključan čovjek u tom smislu bio je Anđelko Herjavec. Nekadašnji predsjednik NK Varteksa odnosno istoimene tvrtke iz njenih uspješnijih godina, a koji je tragično stradao prije 23 godine, imao je strast za umjetnost. Istančano oko i dojmljivo znanje, kako mi otkriva Vugrinec. Uz njegove priče je spoznao da ga jako zanima taj svijet.

Nije o tome pričao javno jer je vjerovao da će ga u nogometnom okruženju ismijavati. Od prvih ugovornih prihoda odvajao je sredstva za kupovinu dostupnih mu slika. U ožujku će Vuga navršiti 50 godina. Danas slovi za jednog od najjačih kolekcionara na ovim prostorima, pogotovo kad su u pitanju najvažniji domaći autori. U Zagrebu, gdje živi sa (drugom) suprugom Petrom, višom kustosicom Klovićevih dvora, otvorio je galeriju u blizini Kaptola. U rodnom Varaždinu, gdje je (su)vlasnik jednog poslovno-muzejskog zdanja u centru, kani otvoriti u suglasju s Gradom stalni postav antologijskih djela iz razdoblja 1880-1970.

Kako se posvećivao 24 sata dnevno vrhunskom sportu, tako je sada posvećen poslu s umjetninama, u čemu baš uživa. Nije mu problem sjesti u auto ili avion i prevaliti tisuće kilometra zbog kupovine nekog djela, vidjeti izložbu, obići važne umjetničke centre ili negdje otkriti neku novu umjetničku vrijednost. S nogometom je poveznica ostao sin Noa, koji sada igra u Dravi Ptuj, a njegova kćerka Tia je u dugogodišnjoj vezi s reprezentativcem Lukom Ivanušecom. Pričao mi je kako s budućim zetom uopće ne priča o nogometu, jer mu se ne želi miješati niti popovati.

Slično se postavio i prema sinu Noi, koji nosi teret prezimena i stalnih usporedbi s ocem. No, povod ovoj maloj priči je Vugin dolazak u Pulu. Zbog jednog Puležana. Imali su neki svoj, umjetnički razgovor, a uz pomoć kolegice iz svijeta kulture (po profesionalnoj liniji, ali i stilu ponašanja i ophođenja) drage Vanese Begić, povezali smo ih na Verudi. Tamo je atelje Gualtiera Mocennija, poznatog kipara, slikara i grafičara. Mocenni je vitalan stvaratelj i u 90. godini i kaže mi Vuga da je baš uživao u tom razgovoru s umjetnikom koji je prije 13 godina postao počasni građanin Pule, a prije sedam godina i Istre. Mocenni je dugo živio u Milanu i pamtim da je želio pomoći 1988. godine, kada sam se "borio" za dobiti intervju Silvija Berlusconija.

Što je na kraju i odrađeno u njegovoj slavnoj, i u smiraj mu života ozloglašenoj vili San Martino. Gualtiero Mocenni je svoj umjetnički iskorak ostvario 1970. godine samostalnom izložbom u Milanu, a od tada, kako navode izvori (Istrapedia), imao je preko 100 samostalnih izložbi, s najvažnijim izdanjima u Genovi, Bresciji, Zagrebu, Bergamu, Parizu, Spoletu, Rovinju, Teksasu. Bio je na preko 50 kiparskih međunarodnih simpozija širom svijeta. Mocennijeve skulpture u javnom prostoru su u svim tim zemljama, a ima ih preko 70. U Istri ih je 24, od čega 13 u Puli. Spomenik Puli na Vidikovcu, Četiri godišnja doba-homagge Vivaldiju u INK-u, Četiri elementa na Valkanama i Spomenik u Gortanovoj uvali, spadaju među najvažnija.

Jedna anegdota iz tog svijeta povezuje s velikim direktorom Milana iz njegovih najslavnijih dana, Ariedom Braidom. Mnoštvo susreta u Milanellu, ili u uredima kluba, tada u Via Turati 3 (strogi centar Milana) doprinese većem povjerenju prema novinaru. Nekada, danas je to sve otišlo u nekom drugom (krivom) smjeru. Braida je tako jedne večeri u restoranu Gianino, okupljalištu milanista i drugih znanih aktera javne scene, stao pričati velikom strašću o umjetnosti.

Nisam bio pravi sugovornik za tu priču, ali sam zapamtio izreku starog mudraca iz svijeta nogometa, Predraga Naletilića. "Najvažnije je slušati, i sve će ti kazati, i ono što te zanima". Kad sam dogovorio ekskluzivan intervju s Braidom, u znak zahvalnosti, a i za ostale suradnje (intervjui s igračima, trenerima, karte za mnoge Istrijane koje smo tako uspijevali osigurati), kupio sam jedno umjetničko djelo. Savjetovao sam se sa znalcem, nekad predstavnikom turističkog saveza Jugoslavije u Milanu, a inače strastvenim kolekcionarom Željkom Balošićem, danas nažalost pokojnim Puležanom. Sugerirao mi je upravo Mocennijevu grafiku.

Kad sam je u uredu Milana predao Braidi, zatekla me njegova reakcija. Prvo ju je postavio na radni stol i gledao dobrih deset minuta bez riječi. Meni je to izgledalo kao tri sata i pomalo nelagodno. Onda je skinuo jednu sliku sa zida i stavio ovu Mocennijevu da je valjda bolje promatra, što je trajalo još desetak minuta. Već sam mislio ode vrijeme za barem kratki intervju, jer sekretarica ga je podsjećala na nove obveze. A on krene pričati, tumačiti što vidi u tom točkastom kolopletu, utvrđivati što je umjetnik htio "reći", a ja sam samo potvrđivao. Što ću, kad nemam znanja o temi. Bio je dojmljen, a ja još više, jer pozvao me na ručak i skoro dva sata pričali smo o nogometu i temama koje su mi bile važne za intervju.

Nasmijao se Vugrinec na tu priču, jer zna koliko Braida voli umjetnost. Na kraju, kad je kretao za Zagreb, Vuga se osvrnuo na Pulu, nakon što desetak godina nije bio tu. Drugačija mu je, kaže, ljepša, kao da je brojnim starinama, spomeničkoj bogatoj baštini, pridodan štih suvremenosti urbanih sredina, za ukupnu vizuru kakve je viđao u inozemnim dojmljivim mediteranskim đirevima. Ljepota Pule, kojoj možda najmanje značaja pridaju mnogi oni koji u njoj žive, s negativnim pristupom.

Povezane vijesti

• MetroPola: Veliki mali nogomet
• MetroPola: Dočekati doček, rijetkost, ali nezaboravno
• Ponos Pule, naš Čapo, koji je rušio svjetske face